Potrpao sam pre neki dan u prodavnici hranu u jednu poveliku kesu. Kod kuće sam sve izvadio i vidim na kesi piše velikim slovima „Ja ♡ svoju zemlju.“ Zapanjim se pred tako neočekivanim izlivom, pogledam bolje i vidim ispod toga šarene jabuke nacrtane dečijom rukom. I onda primetim, malim slovima piše: „jedna kesa za više kupovina.“ Znači, u pitanju je zemaljska kugla, poruka je ekološka.

Tako stoje stvari. Nije problem izjaviti ljubav zemaljskoj kugli. Svi smo složni da je moramo čuvati jer nam je jedini izbor, nemamo gde sa nje otići, brinemo se da li joj je pretoplo i kako stvari stoje sa ravnotežom u njenoj čudesnoj prirodi. Treba li joj neki psihijatar, zašto se povremeno toliko razbesni pa nas kažnjava olujama, zemljotresima, sušama i velikim hladnoćama. Jako nas sekira kako će naša deca preživeti u smogu i bez čiste vode. Sve zavisi od nas i to je „politički korektno.“

Sa Srbijom je drugačije. Takav slogan „Ja ♡ Srbiju”, nisam nigde video. Možda se može negde naći na majicama, ali je nema na ljudima. Ako i postoji, to verovatno kupuju samo stranci, mada ne vidim šta će sa tim, neće biti baš dobro viđeni kad je obuku.

Srbiju se može šutirati do mile volje, iz nje se može otići u bolje. Samo još Srbi sa Kosova kažu da nemaju drugu zemlju, ali i oni sada već sasvim retko, ili nikako. Ne mogu da se setim kada sam poslednji put čuo ovako jednostavnu, direktnu izjavu ljubavi Srbiji. Naprotiv, grdimo je svaki dan. Nije dobra prema nama pa je najbolje pobeći od nje i nekako je kazniti. U slučaju Srbije, kao da ništa ne zavisi od svakog od nas. Reke okićene kesama, starim gvožđem i crkotinama, kao da nisu naše. Slika sloma, vidljiva na svakom koraku je njen problem.  To se ne može voleti. Srbija kao da i nije zaslužila bolje nego da joj bacite staru veš-mašinu koja ne uzima vodu, pravo u vodu.

Probajte javno ili privatno da tako direktno izjavite ljubav Srbiji i svi će vas gledati u čudu. Još ste dobro prošli ako vas odmah ne opletu zbog lažnog patriotizma, šovinizma čak, jer ne volite i Srbiju i Hrvatsku i Nemačku i Albaniju istovremeno. To je moguće samo ako radite za neku NADvladinu organizaciju. Ustvari, ako hoćete da izjavite ljubav Srbiji, morate odmah to izjaviti za ceo svet, jedino tako ste prihvatljivi u ovom veku. Živimo u senci Titovog doba u kome se umesto reči „srpsko“ koristilo „naše.“

Ipak, ima jedna prilika kada se ovakva rečenica može čuti. Kada razgovarate sa nekim ko je odavde otišao u svet, nešto postigao, pa se ipak vratio; kada ih pitate zašto su se vratili, ponekad možete čuti baš taj jednostavan odgovor,  da vole Srbiju. I ovo malo stranaca koji su, dođu da budu sa nama, kažu isto. Poučno.

Ništa u Srbiji nije „moj“ problem. Naprotiv, umesto ljubavi, zaslužila je samo mržnju. Nije mi dala posao, Mercedes, stan, besplatno zdravlje i obrazovanje, a pruža mi političare lažove i prodavce magle. Sve je propalo, jedino kafići cvetaju jer se tu može na miru, lepo, kukati i pljuvati po svemu. Više nema optimista u Srbiji. Takav druškan može biti samo budala i slepac kod očiju. I to je tačno. Srbija je unakažena, jedino „ja“ nemam ništa sa tim.

Ne mogu više da slušam kukumavčenje. Nema razgovora koji se neće povesti ni završiti rečju „katastrofa.“ Dosadilo mi je to. Što reče onaj čoek: „ima li iđe,iđe,iđe,iko, iko, iko, išta, išta, išta novo da mi kaže“, a da ne bude neko zlo i nesreća. Inventarisanje mraka ne može pomoći. Kad bi bar malo i makar povremeno voleli Srbiju, valjda bi joj ponekad i nešto dobro učinili. Možda bi je pričuvali kada je rasturaju. Žrtvovali ponešto od našeg imanja da smanjimo njeno nemanje. Tešili je nadom i obećanjem koje bi i ispunili. Oplodili je da ne ostane jalova kad već može da rađa i biljke i decu.Oterali ove koji nas lažu i doveli neke koji bi pristali da se voze tramvajima i autobusima dok joj ne bude bolje.

Tek kada je budemo voleli, imaćemo prava da je grdimo. Bez toga,  ovo što joj radimo je sadizam. A ona nije mazohista, ne uživa, samo se povija, smanjuje i trpi. Za početak, možda bi trebalo da, bez nelagodnosti, nosimo majice na kojima piše „Ja ♡ Srbiju.“

Aleksandar Mandić
Televizijski i filmski reditelj
Mera za meru – Politikin kulturni dodatak
Subota 01.mart 2014.

Visits: 709

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *