Već prošle godine, kada su se čule prve najave da bi EU vize za građane Srbije mogle ponovo da budu uvedene, došao sam na ideju kako da se problem lažnih azilanata reši. Tada sam to  ispričao visokom državnom službeniku, objasnio sam pre nekoliko nedelja stvar čoveku iz Vlade Srbije, pre nekoliko dana sam poslao poruku Kabinetu predsednika vlade („jedini način na koji mi komuniciramo“, reče mlada činovnica)… Lepo sam mogao da zamislim, kako me oni vide, kao još jednog zgubidana koji ne zna šta će od sebe pa rešio da se bavi državnim poslovima. Ne marim.

Ja nisam pravnik ni diplomata niti stručnjak za migracije, ali imam predlog koji možda može da pomogne da se zaustavi evropska gvozdena ograda koja se polako spušta oko nas. Vidim da država baulja, nema pojma kako da se stvar reši i nije mi svejedno.

Srbija treba da obznani i sklopi ugovor sa EU i prihati da plati sve troškove koje te zemlje imaju zbog naših lažnih azilanata.

Traženje azila uz lažnu tvrdnju o progonu koji ne postoji, predstavlja zloupotrebu pasoša , direktno ugrožava  prava drugih, i šteti ugledu zemlje. Te stvari treba uneti u neki zakon o putnim ispravama.

Kada se azilant za koga se pokaže da je lažan, vrati u zemlju, treba mu na granici oduzeti pasoš i ispostaviti račun koliko je Srbija platila njegovu lagariju.  A ne da ga kao što sada radi, smesti, hrani i brine ima li gde da ode.

U stvari, dobar deo tog novca je azilant stavio u džep. Sada će morati da ga vrati, jer ga je ustvari uzeo od Srbije. Dok ne plati, neće dobiti pasoš. Ovakav državni gest bi vrlo brzo ugasio želje za „azilom.“

Pošto je azilant zaštićen i propisi traže da on ne snosi posledice zbog svog čina, ovakvim postupanjem Srbija nikoga ne bi kažnjavala zbog traženja azila, već bi tražila da joj se dug vrati. Bili ste na putovanju – izvolite račun. Srbija je to platila – morate da vratite dug.

Glavna primedba ovom predlogu mogla bi da bude da lažni azilanti ne bi imali od čega da vrate dug. Ja ipak sumnjam da bi ta populacija prihvatila da živi bez pasoša zbog nekoliko stotina evra. Po pravilu, pasoš je najvažniji papir u njihovom životu, mada često nisu u stanju da ga pročitaju. Zahvaljujući njemu preživljavaju, tek što se vrate – idu ponovo.

Druga primedba mogla bi da se tiče diskriminacije. O tome postoje velike javne zablude. Više ih je iz Vršca nego iz Tutina, Pazara i Sjenice zajedno; više iz Zemuna nego iz Bujanovca.

Čak i ako Srbija bude u minusu u ovom poslu, a biće, taj minus je neuporedivo manji od troška i štete koju bismo imali ako se vize ponovo uvedu.

Pitate se kakve sve ovo ima veze sa kulturom ili naukom, čemu je posvećen ovaj deo novina. Sociologija se već dugo ( Mark Granoveter, na primer) bavi proučavanjem veza među ljudima. Kao što postoji ekonomski, ljudski ili kulturni,  tako u svakoj sredini postoji i društveni kapital, koji je neophodna podloga za bilo kakvu kulturu. Bogatstvo ili siromaštvo mreže odnosa u jednom društvu, važniji su od ostalih vrsta kapitala. Sredina može da bude siromašna, kulturno zakržljala,  ali je bogatstvo veza i spremnost ljudi da sarađuju, da se uzajamno pomažu i brinu, ono što čini zdravu kičmu, takvo društvo može da napreduje i uspe. I što je najvažnije, iz takve sredine se ne beži, naprotiv, ono je privlačno i članovima drugih grupa jer omogućava puniju egzistenciju.

Zvuči paradoksalno, ali smisao mog predloga je ne samo da spreči pojavu lažnih emigranata, već još više, da njima pošalje ubedljivu poruku da su deo našeg društva i da ne smeju da ugrožavaju prava drugih. A nama ostalima da pokaže da država o tome brine. I da reaguje na ono što joj građani kažu.

Aleksandar Mandićtelevizijski i filmski reditelj

Politikin kulturni dodatak, Mera za meru, subota 01. decembar 2012.

Visits: 759

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *