U švajcarskim brdima postoji mesto u kome živi 2000 ljudi, po imenu Volfenšisen. U sasvim slobodnom prepevu – Vukojebina. Mesto neprimetno, bez neke velike privrede, samo nekoliko hotela za skijaše. Pre dvadesetak godina vlada u Bernu je procenila da je to najbolja lokacija za izgradnju skladišta nuklearnog otpada. Pre lokalnog referenduma (metod odlučivanja o svemu u toj zemlji) došli su anketari koji su pitali građane da li prihvataju tu odluku. Više od polovine, 51% meštana odgovorilo je da prihvata takvo rešenje, ako tako odluči parlament.

Da zastanemo. Ova većina pokazuje da je osećanje dužnosti prema svojoj zemlji veće od straha i odbojnosti prema nepoželjnom skladištu. Ono što je još rečitije, takvim odgovorima slobodni ljudi potvrđuju svoje poverenje u odluke vlasti, veru da ta vlast neće uraditi nešto što bi im moglo škoditi. Prilika za prvo poređenje sa nama.

Sledeće pitanje anketara, koji očigledno nisu očekivali ovakav rezultat, bilo je: “Da li biste prihvatili odluku parlamenta ako bi svaki meštanin, svake godine dobio novčanu naknadu u visini prosečnog dohotka u vašoj opštini?“  Nuklearno skladište uz ovakvu šećerlemu umesto 51%, sada prihvata svega 24,8% građana. Anketari su imali i pitanje u kome su povećali naknadu za nekoliko hiljada franaka godišnje. Podrška je pala ispod 22%. Na pitanje o razlozima za ovakav stav, četiri petine od onih koji su odbili  zaslađene predloge je objasnilo: „To je pitanje građanske dužnosti. Ja nisam osoba koju možete potkupiti“.

Osećam skoro fizički bol od neizbežnog, instiktivnog poređenja sa nama.

Juče je bio 5. Oktobar. Zvali su me novinari da upitaju šta mislim o proteklom tucetu godina. Nudio sam im ovu priču, za njih previše dugu i apstraktnu. Oni bi da izlijem žuč na ovu ili onu vlast. A meni izgleda da nam ne vredi ni 5. ni 6. ni bilo koji oktobar, uključujući onaj ruski, dok nismo u stanju da budemo, makar malo, Volfenšisenovci.

Vrlo verovatno da su ovi rezultati drugačiji nego u bilo kojoj drugoj zemlji, niko ne voli nuklearni otpad ispred kuće ali, mene brine naša muka. Naša nemoć da stavimo bilo koju drugu potrebu iznad svoje, da propustimo vozilo koje hoće da promeni traku, da odvojimo dinar za popravku lifta kad stanujemo u prizemlju, da poklonimo svoj bubreg nekome kome treba, onda kada nama više ne treba, da sa gađenjem odbacimo mito, da se ne sudimo sa rodbinom čim nas roditelji napuste; taj ljudski programski  „bag“ ostaviće nas dugo, dugo, u suterenu Evrope.

Čujem galamu: „Lako  je njima, oni su u bogatoj i uređenoj Švajcarskoj.“ Oni nisu takvi zato što žive u Švajcarskoj već je Švajcarska takva zato što su je tako napravili ljudi. Ta zemlja nije im pala sa neba, stvorili su je svojim trudom, etikom, nacionalnom tolerancijom i disciplinom. Nisu to ljudi napravljeni od nekog drugog humanog materijala, isti smo. Samo što je u nama (zbog istorije valjda) blokiran mentalni centar za zajednicu.

Aleksandar Mandićtelevizijski i filmski reditelj

Politikin kulturni dodatak, Mera za meru, subota 6. oktobar 2012.

Visits: 922

One Comment

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *