Svet kao tekst
Ratnici pseudoavangarde (nastavak)
„…I sada, pošto smo preživeli ovih sedamdeset smrtonosnih godina u komunističkoj gvozdenoj školjci, puzimo napolje, iako jedva živi. Novo doba je očito počelo, i za Rusiju i za ceo svet. Rusija leži potpuno razorena, opljačkana i zatrovana; njen narod je u stanju nevidjene iscrpljenosti i na ivici fizičkog nestajanja. Možda čak i biološkog.
Medjutim, pojavili su se pisci koji pozdravljaju skidanje cenzura i pojavu neograničenih novih umetničkih sloboda, uglavnom u smislu dopuštenog nesputanog „samoizražavanja“. Smisao je da se izrazi nečije lično vidjenje okoline, često bez osećajnosti prema današnjim mukama i ožiljcima, sa vidljivom prazninom srca; da se izrazi bez osećanja odgovornosti prema javnom moralu i naročito mladima i povremeno jezikom sa skarednostima koje su stotinama godina smatrane nezamislivim za štampu, ali sada izgleda da su u modi.
Konfuzija misli posle sedamdeset godina totalnog ropstva je više nego razumljiva. Umetnička percepcija mladih generacija nalazi se u šoku od iscrpljenosti, besa i zaborava. Nesposobna da pronadje u sebi snagu da bi se suprostavila i oduprla sovjetskoj dogmi u prošlosti, mnogi mladi pisci su sada na putu nečega što je prihvatljivije, putu pesimističkog relativizma. Jeste, kažu, komunistička doktrina je bila velika laž; ali apsolutne istine ionako ne postoje, i pokušaj da se nadju je besmislen. Niti je vredno napora da se traga za nekom vrstom višeg značenja.
U jednom brišućem gestu ljutnje klasična ruska literatura – koja nikad nije napuštala realnost i pogled na istinu – odbačena je skoro kao bezvredna. Obezvredjivanje prošlosti izgleda da se hvali kao ključ napretka. I tako je ponovo postalo moderno u Rusiji da se ismeva i šutira velika ruska literatura pošto je ogrezla u ljubavi i strasti prema čitavom ljudskom rodu i pogotovo prema onima koji pate. Da bi se ova operacija izvela, objavljeno je da je beživotni i sluganjski „socijalistički realizam“ bio u stvari prirodni nastavak punokrvne ruske literature.
Tako sada smo svedoci jednog pogibeljnog antikulturnog fenomena sa odbijanjem i mržnjom prema svemu što je prošlost i tradicija, i sa obaveznim nasiljem prema svemu što je univerzalno prihvaćeno. Ranije su duvali na nas sa fanfarama i šarenim zastavama „futurizma“ a danas se primenjuje termin „postmodernizam“ (ma šta da je nameravano značenje ove reči, njegova leksička šminka uključuje nelogičnost: tvrdnja da ličnost može da misli i iskušava nešto što dolazi posle perioda u kome ta ličnost živi).
Za postmodernistu svet nema nikakve realne vrednosti. On čak ima izraz za to: „Svet kao tekst“, kao nešto sekundarno, kao tekst nekog autorskog rada, dok je najvažniji objekat interesa sam autor i u njegov odnos prema delu, njegova zagledanost u sebe. Kultura po tom vidjenju treba da bude usmerena u sebe samu (zato su ti radovi su tako puni sećanja do bljutavosti), samo je ona vredna i stvarna. Zbog toga sama zamisao igre dobija tako izvanrednu važnost; ne Mocartovska razigranost kosmosa preplavljena radošću, nego nasilno poigravanje na žicama praznine, gde autor ne mora da ima odgovornost prema nikome. Odbijanje svih ideala se smatra hrabrošću. U ovom voluntarnom samozaludjivanju, postmodernizam vidi sebe kao krunsko dostignuće svih prethodnih kultura, krajnji beočug u lancu (slabašna nada, jer se već radja „konceptualizam“, termin koji tek treba da bude uverljivo definisan u odnosu prema umetnosti, mada nema sumnje da će i to biti pokušano. I pošto već postoji post-avangardizam; ne bi bilo iznenadjenje ako budemo svedoci pojavljivanja „post-post-modernizma“ ili „post-futurizma“).
Mi bismo mogli da imamo simpatije za ovo stalno traganje, ali samo kao saosećanje za patnje bolesnika. Potraga je osudjena na drugorazrednu ili trećerazrednu teorijsku vežbu, lišenu života i budućnosti.
Ali pogledajmo složeniji tok ovog procesa. I pored toga što je dvadeseti vek video surov i bezosećajan pad ljudi pod komunističku dominaciju, ceo svet proživljava vek duhovne bolesti, koja ne može nego da proizvede porast sličnog, sveprisutnog poriva u umetnosti. Iako zbog drugih razloga, sličan „post-modernistički“ osećaj za konfuziju u svetu je takodje u porastu i na Zapadu.
U vreme nevidjenog porasta civilizacije materijalnih dobara i stalnog unapredjenja standarda, Zapad je takodje prolazio kroz eroziju i pomračenje visokog morala i etičkih ideala. Duhovna kičma života se zamagljivala, i za izvesne izgubljene umetnike svet sada izgleda kao besmislen, apsurdni konglomert djubreta.
Da, svetska kultura je danas u krizi velikog rascepa. Novi pravci umetnosti hoće da preskoče ovu krizu na drvenom konju inteligentnih objašnjenja – pretpostavljajući da ako neko izmisli spretan, izvoran novi metod, to će biti kao da krize nikad nije ni bilo. Prazne nade. Ništa vredno ne može da se izgradi na napuštanju višeg značenja i na relativističkom pogledu na koncepte i kulturu kao celinu. Zaista, nešto veće od fenomena umetnosti može se prepoznati kao svetlucanje ispod površine – ne svetlost, već zloslutna, rumena magma.
Ako pažljivo pogledamo vidimo da iza ovih ubilačkih i naizgled nevinih eksperimenata odbacivanja tradicije, leži duboko ukorenjena mržnja prema svakoj duhovnosti. Nemilosrdni kult novotarije koji podrazumeva da umetnost ne treba da bude čista ili dobra, sve dok je nova, novija i najnovija, podrazumeva trajni pokušaj da se podceni, ismeje i uništi svaki moralni pogled. Nema Boga, nema istine, kosmos je haotičan, sve je relativno, „svet kao tekst“, tekst koji neki post-modernista hoće da stvori. Kako je sve to blistavo i pritom – kako je bespomoćno.
Već nekoliko decenija svetska literatura, muzika, slikarstvo i skulptura prikazuju upornu tendenciju da rastu ne u visinu, već u stranu, ne prema najvišim dostignućima stvaralaštva duha nego prema njegovoj dezintegraciji u ludačkim i unutrašnjim „novotarijama“. Da se ukrase javni prostori postavljamo skulpture koje estetizuju čistu ružnoću ali više nismo ni iznenadjeni. Ako bi posetioci iz kosmosa želeli da uzmu našu muziku preko radio talasa, kako bi mogli da pogode da su na zemlji postojali Bah, Betoven i Šubert, sada potpuno napušteni kao demodirani i mračni.
Ako mi stvaraoci umetnosti poslušno pristanemo na ovo propadanje, ako propustimo da održimo drage i velike kulturne tradicije prošlih vekova, zajedno sa duhovnim osnovama na kojima su nastale, doprinećemo veoma opasnom padu ljudskog uma na zemlji, degeneraciji ljudskog roda na neku vrstu nižeg stanja bližeg životinjskom svetu.
Ipak, teško je verovati da ćemo dozvoliti da se to dogodi. Čak i u Rusiji sada tako strašno oboleloj mi se nadamo i očekujemo da ćemo posle ove kome i perioda ćutanja, osetiti dah ponovo probudjene ruske literature i da ćemo biti svedoci pristizanja svežih i novih snaga, naše mladje braće.
Drugi, završni deo teksta koji bi, po rečima njegovog prevodioca sa engleskog, našeg kolumniste Aleksandra Mandića (Mera za meru) „ trebalo učiti napamet“.
Aleksandar Mandić, televizijski i filmski reditelj
Politikin kulturni dodatak, Mera za meru, subota 7. april 2012.
Visits: 721