Kada god sam šetao po kritičarskim i esejističkim avenijama današnjice, sapletao sam se o nezaobilaznu reč „postmodernizam“, pa pošto znam da važeće definicije nema, nastavljao hod kao po tankom ledu, pokušavajući da ostanem pri sebi.

Onda sam jednog dana naišao na „Manifest postmoderne.“ Autori manifesta su tri francuska spomenika, Žak Derida, Mišel Fuko i Rolan Bart, a tu su i potpisi poznatih izvođača radova, Žan Fransoa Liotara i Đovanija Papinija. Dokument je pronađen u Deridinoj zaostavštini i predstavljen je javno povodom velike izložbe o postmodernizmu u Londonu, 2011. godine. Koliko znam, tekst do sada nije objavljen kod nas.

U nadi da, ako već ne mogu da dokučim čudesa kvantnih stanja, da ću makar ovu tekovinu našeg doba savladati, obrisao sam naočari, ućutkao telefon i potpuno se FUKOsirao:

1. Umetnost prošlosti je prošlost. Ono što je juče važilo za pravu umetnost danas je laž.

2. Današnju postmodernu umetnost definišu i određuju, ne umetnici, već nova generacija kustosa, filozofa i intelektualaca koji ne poznaju prošlost i mogu da je ignorišu.

3. Postmodernizam je politički poduhvat, marksistički i frojdovski.

4. Postmodernizam je novo stanje kulture.

5. Postmodernizam je demokratski i povezan je sa popularnom kulturom.

6. Postmodernizam odbija mogućnost Visoke umetnosti.

7. Postmodernizam dekonstruiše dela visoke umetnosti da bi ih potkopao.

8. Postmodernizam je subverzivan, buntovno podseća na presedane koje oponaša.

9. Postmoderna umetnost je pastiš, parodija, ironija, ironični sukob i paradoks.

10. Postmoderna umetnost je samosvesno plitka, stilski hibridna, dvosmislena, provokativna i beskrajno ponovljiva

11. Postmoderna umetnost je antielitistička, ali mora da štiti sopstveni elitizam.

12. Za postmoderniste je svako umetničko delo tekst, čak i ako ne koristi reči i nema naslov, koji kustosi trebaju da tumače. Umetnost ne postoji pre nego što se protumači.

13. Postmodernističko tumačenje zavisi od smišljanja novih reči nepoznatih i neprepoznatljivih za mase, od razvijanja kritičkog žargona neprobojne dubine i od teorijskog blata kojim joj se pojačava značaj. Vive de Neologisme!

Živeo neologizam, kliču francuske intelektualne ikone.  Mi bismo rekli Živeo novogovor, ne onaj Orvelov i današnji, već taj koji ne sme niko da razume.

Prvo mi je palo na pamet da je velikoj trojci ovaj tekst podmetnuo čuveni stručnjak Vudi Alen. Da ne može biti moguće da je to, taj očito vinski produkt francuskog uma, opio ceo akademski kosmos i postao intelektualna zaraza sveta. Beleg epohe. Kako se to desilo?

Ne znam. Probao sam da se raspitam i naišao na izvanredan tekst Jasmine Ahmetagić „Unutrašnja strana postmodernizma“. Otvorim knjigu i sa prve strane pokulja energija:

Određen neodređenošću, razdefinisan od silnog definisanja, mnogolik, protejski promenljiv, a ofanzivan i halapljiv u gutanju sve veđih isečaka stvarnosti sveta u kojem živimo, postmodernizam nije kao drugi “izmi”: on je slika, stanje i način mišljenja o svetu, on je izlučevina istorijskih, kulturnih i političkih promena od 60-ih god. ovoga veka do danas. Izlučevina, ali u isti mah i njihov uzrok. Potom se stapaju i uzroci i posledice i postmodernizam, poput Zolinog Žerminala, guta sve svoje činioce, jednog po jednog od postmodernih subjekata polaže u temelje svog čardaka koji nije ni na nebu ni na zemlji, jer je i na nebu i na zemlji, veđ prema potrebi, dok se sve ne ukine, sve ne utrne i ostane samo on — postmodernizam: sveobuhvatan i poslednji odgovor čovečanstva u raspadanju. Zev nad zevovima.

Postmodernizam je poput rupe u ozonskom omotaču: mnogo toga je proširuje, svi znamo da postoji, ali uprkos svim informacijama ne znamo precizno njen obim i, uz nos mogućim posledicama, zdušno radimo na njenom uvećanju.

Postmodernizam liči na veliku septičku jamu u kojoj su udavljene sve velike ideje i lik čoveka podoban da im bude nosilac, ali koja samosvesno zna da su se epohe, ljudi i običaji menjali, ali da je ona sama (septička jama, dakle), ma kakvo obličje imala, neizbežna i nezaobilazna sakupljačica najružnijeg, ali zato večitog ljudskog sadržaja.

Hvala Jasmina. Razumeo sam.

Onda je došao postpost, pa 3H post, a sada moj televizijski kamarad Stanko Crnobrnja javlja da je u modi metamodernizam. Tu su pragmatični idealizam i umereni fanatizam…Kada metamodernistička ushićenost ode malo dalje prema fanatizmu, gravitacija je vraća prema ironiji…i obratno…Onda Stanko navodi spisak umetničkih referenci pa kaže: Pristup metamodernizma je opisivački a ne obavezujući ili naredbodavan. To je inkluzivan način iskazivanja tekućih dešavanja povezanih sa strukturom osećajnosti… Tu je i neizbežni manifest, sada metamodernizma, koji kaže: Oscilaciju priznajemo kao prirodni poredak sveta…metamodernizam je nepredvidivo stanje između ironije i iskrenosti, naivnosti i upućenosti, relativizma i istine, optimizma i sumnje, koje stremi ka pluralnosti nespojivih i neuhvatljivih horizonata.

Kao i obično, dominantna naučna ideja doba inspiriše teoriju umetnosti i prožima samu umetnost. Danas je to kvantna teorija, tako da ću ipak ovaj voz propustiti.

Reditelj, Aleksandar Mandić

Politika, kulturni dodatak, subota 9. april 2022.

Visits: 20

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *