Od Tonija Džata smo se oprostili prošli put tekstom u kome opisuje malo selo u Švajcarskoj: „… oazi mira u kojoj se nikada ništa ne dešava. …najveća zabava su besprekorno tačni dolasci i polasci malog voza sa jednim vagonom koji grabi oko planine do vrha žičare… Kad poslednja lokomotiva ode u depo, na visoravni zavlada tišina….Ništa se ne događa: to je najsrećnije mesto na svetu. Ne možemo da izaberemo gde ćemo započeti život, ali ga možemo završiti gde hoćemo. Znam gde ću ja biti: putovaću, nikud posebno, tim malim vozom, zauvek.“

Vožnja slična ovoj o kojoj Džat mašta, zaista se dogodila  u stvarnosti,  u sasvim suprotnoj atmosferi ratnog haosa, u našoj nesreći početkom devedesetih. Pesnik, izbeglica iz Bosne, sa jednom torbom i besplatnom izbegličkom kartom za vozove, živi u vozu. Hladno vreme, u vozu je toplo, nije gužva, može se ispružiti, odspavati, uveče kreće iz Novog Sada, ujutro stigne u Virpazar, onda hvata onaj za Bar, za zakašnjenje ne mari, provede dan oko mora, pojede se poneka girica, predveče ponovo u voz za natrag. Traje to, ne zauvek, ali skoro mesec dana, sve dok ga ponosnog kakvog ga je Bog dao, prijatelji ne ubediše da ipak prihvati jedan krevet u Novom Sadu.

Pesnik se zove  Duško Trifunović. Glavni kuvar sarajevskog duha, čovek koji je doživeo da mu muzikom ukrase 262 (i slovima dvesta šezdeset i dve) pesme, na njegovu štetu. Naime, pre nego što je počeo da uči mlade tamburaše o čemu da pevaju, akademska kritika ga je smatrala zanimljivom i perspektivnom pojavom. Međutim, kada je u njegovoj sobi u Televiziji Sarajevo proradila škola poezije za rokere, prekrio ga je akademski šaš, nešto kao prezir prema pesniku koji piše za sve nas ostale.  Da je živ, dobro bi me isprevrtao za ovo „na njegovu štetu“.

Zgađen i svojom strategijom ketmena i onim u čemu je živeo – što se danas priziva kao zlatno Titovo doba – izabrao je da spusti svoj pesnički glas za jednu oktavu i načini ga bliskim ulici. Svestan da to više neće biti „velika poezija“ stvara novu muziku svog stiha. Pristaje da bude što hoćemo, pesnik koji ne piše, već peva, iako za tamburanje nije mario, niti je na koncerte išao. Sam opisuje kako se spustio ispod akademskog radara i obnovio praksu trubadura i Filipa Višnjića. Držeći se pravila „Slušaj mene, radi po svome“, napravio je od sebe Aristotela za učenike kojima pulsira ritam u očima.  Mene je zadužio pesmom „Pristao sam da budem igračka“ koju je Bregović, uz Duškove grdnje, prekrstio u „ Pristao sam biću sve što hoće“. Ta pesma je postala narodna, nikoga više nije briga ko ju je i zašto napisao. A napisana je za kraj mog filma „Lične stvari“.

Mladi novosadski pesnik Miloš Zubac, odbranio je nedavno doktorsku disertaciju pod naslovom „Poetika Duška Trifunovića.“  Objavio je tekst i kao knjigu; studiju koja poštuje zahteve teze, koristi naučnu aparaturu, ali napisanu lepim, maštovitim jezikom. Knjiga je rasprodata.

Duško je umro 2006.  i sahranjen je na Čeratskom groblju iznad Sremskih Karlovaca. Na sahrani nas je bilo hiljada. Pop i rok samit. I onda smo se razišli.

Duško Trifunović je rođen u Bosanskom Brodu , a odmah preko Save, u Slavonskom Brodu, rodio se vek ranije Branko Radičević.  Sa Duškovog  groba lepo se vidi nedaleko Stražilovo na kome leži Branko. Vlada tišina, ne čujemo šta njih dvojica o nama tvituju, ništa se ne dešava. Može li ovde išta biti zauvek?

Televizijski i filmski reditelj, Aleksandar Mandić

Mera za meru – Politikin kulturni dodatak

Subota 11. oktobar 2014.

Visits: 892

3 Comments

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *