Čulo se ovih dana da je u Audiovizuelnom arhivu SANU digitalizovano Miroslavljevo jevanđelje. Verujem da vam je to bila obična dnevna vest, i meni je tako izgledalo. U najboljem (najgorem) slučaju čuli smo o listu u Rusiji, pobrkanim stranicama, o prevarama, dozvolama i zabranama snimanja i izdanja. Onda sam dobio tanku knjižicu u kojoj je opisan taj posao.  Mislio sam da ću tu lepo opremljenu štampanu stvar možda samo prelistati, ali kada sam počeo da je čitam, doživeo sam pravo otkrovenje, doživljaj sličan susretu sa velikom umetnošću. Moćna dokumentarna proza.

Nije ovo opis posla, već misije. Poput monaha, ljudi koji su to uradili su se poklonili pred tom knjigom, sa molitvenim poštovanjem rešili da Evangelije sačuvaju zauvek i predstave ga svetu. Ovaj zapisnik pod rutinskim naslovom Digitalizacija Miroslavljevog jevanđelja sadrži sve što se događalo tokom procesa, i pisan je jednostavnim, profesionalnim jezikom. Tako je ispao najbolje.

Na početku su kratko opisani dosadašnji pokušaji reprodukovanja, propali, problematični, neuki pa i nezakoniti. To je već samo po sebi dramski prolog koji govori o odnosu našeg roda prema svojoj najznačajnijoj knjizi. Ako niste znali, Jevanđelje je do sada snimano u celosti pet puta i jednom delimično. U tri slučaja nema originalnih snimaka, u dva nisu kompletno sačuvani a nijedan nije dovoljno dobar da bi se od njega napravilo fototipsko izdanje.

Stvar je prošle godine pokrenula Maja Gojković, ministarka kulture. Da ništa više ne uradi, ovo će biti dovoljno da ne bude zaboravljena. Na početku knjižice opisan je početni dogovor i problem na koji se odmah naišlo. Jevanđelje je razvezano 1998 godine radi restauracije, koja je urađena krajnje traljavo, pa su između ostalog, stranice posle lepljene neuredno, prevelikom količinom lepka tako da su i neke iluminacije prekrivene tutkalom i povezom. Tim SANU je tražio ponovno razvezivanje radi potpunog snimka, to nije prihvaćeno i stvorilo muke stručnom savetniku Branislavu Vojnoviću, glavnom junaku ove drame.

U maju  je tehnika prenesena u Narodni muzej u specijalno pripremljen prostor i počinju probe koje traju puna dva meseca. Jevanđelje je najviše oštećeno u slobodi, od rata do 1966. kada je bilo izloženo u staklenom kovčegu, ali pri jakom svetlu što mu je osušilo pergament. To ga je teže upropastilo nego prelazak Albanije, skrivanje pod zemljom i oltarom, ilegalna putovanja i potrage Nemaca tokom Drugog rata.

Prvo se dakle, moralo smisliti kako da se za snimanje osvetljava dovoljno a kratko. U crnoj prostoriji je instalirano svetlo od 5 vati, tek toliko da se ne sudarate sa sobom. Vojnović je osmislio aparat prema kome su pri snimanju 2,5 sekunde svetlela dva panela, pa se jedan gasio a drugi svetleo još 2,5 sekunde pa se nastavljalo u polumraku sa uoštravanjem i pozicioniranjem stranice. Trebalo je odrediti ugao, visinu kamere, objektive, fokus i jačinu svetla.  Pošto se snimalo u povezu, osmišljen je način kako da se poravnaju strane jer je pergament talasast i pritom se krivi. Strane nisu idealno horizontalne i nije se moglo ravnati sa prislonjenim staklom jer se listovi nisu smeli dodirivati. I to je rešeno nizom izuma za ovu priliku. Drugi veliki problem je bilo snimanje zlatnih aplikacija jer se one pod svetlom ponašaju drugačije, mogu da „pregore“ ili da upadnu u senku. To je testirano nedeljama, naročito minijature koje su upadale u povez.

Probe su trajale dva meseca. Kao statista pred kamerom poslužio je puno mlađi Didro sa svojom enciklopedijom, sličnih dimenzija. Mnogo novih problema se pojavljivalo ali su ikonografskom upornošću i strpljenjem rešavani. O tome je u knjižici niz uzbudljivih detalja, prava kušnja.

I onda je 23. jula 2021, počelo snimanje. Vojnovićev dnevnik snimanja je spis koji podseća na dnevnike velikih poduhvata. Suvoparan kao manastirski i baš zato uzbudljiv.

Gotovo je bilo 3. septembra. Ukupno snimljeno 1557 snimaka. Odbačeno je, pa ponovo snimljeno 365 slika i za svaku je opisan problem, sačuvan kao nauk. Kao 365 dnevnih zapovesti za one koji nekada budu nešto slično radili. Digitovalizovani su i svi prethodni pokušaji, još 4200 snimaka. Znači da  u Srbiji može i ovako da se radi, da samo najbolje bude dovoljno dobro.

Malo, malo, pa oni koji nemaju pojma o SANU pitaju javno i besramno, čemu služi ta ustanova. Ko ne zna ni za jednog akademika, veruje da ima puno pravo da pita „Ko su bre ti izlapeli starci? Nema ih na televiziji, u Zadruzi, pa ni u Aleji zaslužnih građana, ni na Instagramu…Ma, treba to ukinuti… šta oni uopšte rade?“

Eto odgovora. To je pločica u mozaiku SANU, desilo se dok je upravnik Arhiva akademik Aleksandar Kostić. Sličnih stvari u Akademiji ima koliko  hoćete. Svaki drugi dan u proseku, nešto se pod tim krovom događa i nikada nije površno, blesavo ni blejavo.

Ne budemo li brinuli o Akademiji, o nama će se brinuti „Fejsbuk“.  

Reditelj, Aleksandar Mandić

Politika, kulturni dodatak, subota 12. februar 2022.

Visits: 12

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *