U proleće 1968. godine bio sam student druge godine režije na Akademiji za pozorište, film radio i televiziju u klasi druga partizana i gospodina Radoša Novakovića, unuka Stojana Novakovića. Imali smo dva filmska teorijska predmeta koja su predavali vrsni profesori: Vlada Petrić Istoriju filma i Dušan Stojanović, poznat kao Duca, Teoriju filma. Nisam baš bio zainteresovan za teorijske filmske stvari, ali nije se moglo odoleti njihovom entuzijazmu i znanju.

U lepom tekstu o Vladi Petriću, Goran Gocić opisuje kako je Petrić uz pomoć Milana Vukosa dobio šansu da radi doktorat u Moskvi. Nisam znao taj detalj o Vukosu, skromnom velikanu srpske kulture, koji je zadužio mnoge i presudno unapredio tokove srpske kulture. O njemu u aprilu izlazi knjiga u izdanju Biblioteke grada Beograda, sećanja njegovih saradnika i prijatelja. O tom – potom.

Gocić piše i kako je Petrić dobio ponudu da radi za Muzej moderne umetnosti u Njujorku i da  je 1969 otišao na to mesto. Šta je predhodilo odlasku?

Desio se jun i naša mala Akademija je pored Filozofskog fakulteta bila velika sila te pobune. Iznad kafane Kolarac dežurali smo neprekidno, junačili se, strahovali, spavali, hranili se bogato onim što je pristizalo kao poklon, zanosili se, pričali i stalno imali goste. Ne zna se da li smo više uživali mi u njihovom prisustvu ili oni u našoj mladosti. Pošto je stvar trajala, imali smo akcione odbore koji su se smenjivali dnevno i tako sam se zadesio kao voditelj jedne večeri kada se vodila zajapurena rasprava o slobodama i našim ciljevima. Reč je uzeo Vlada Petrić koji je govorio da se moramo osloboditi stega, misliti slobodno, izboriti se za slobodnu štampu bez cenzure. Bez toga nema umetnosti za koju se spremamo…i tako dalje, „budimo realni zahtevajmo nemoguće“. Prijalo nam je da slušamo tu muziku za naše duše i Vlada dobija aplauz u prepunoj učionici.

Javila se zatim jedna profesorka koja je zapela da brani socijalizam i komunizam, revoluciju, naše samoupravne vrednosti i tako to. Naglasila je oštro, da se mi kao svesne generacije moramo suprotstaviti ovakvim neprijateljskim idejama sa Zapada koji truju omladinu. Nije ni završila a Vlada je ustao i krenuo kući. Pokušali smo da ga zadržimo, bez uspeha.

Sutradan ujutro, napravili smo studentsku delegaciju, Vlada Milčin, ja, i neko koga se više ne sećam, i pošli u Strahinića Bana, kod Petrića kući. Otvorila nam je Dara Čalenić, zabrinuta, pojavio se i uzrujani Vlada. Meni se činilo da su imali besanu noć ali smo bili tu da  ga molimo da se vrati. Na sve naše molbe i objašnjenja samo je ponavljao „ne“. I nikada se više nije pojavio na Akademiji. Očigledna nastava iz predmeta Integritet čoveka.

Nekoliko godina kasnije, čas profesora Stojanovića iz istog predmeta. Na opštem sastanku svih profesora za vreme „liberala“  bilo je u toku nadmetanje u osudama „Plastičnog Isusa“ i crnog talasa. Javio se i Duca i branio sve što je napadnuto. U prisustvu drugova i drugarica iz komiteta, skočile su kolege da ga opominju kako to što govori nije marksistički. On ustaje i mirno odgovara: „Ko vam kaže da sam ja marksista?“ Tajac. Teško je danas novim generacijama dočarati to vreme, na tom fakultetu i tim povodom. Taj stepen hrabrosti, iskakanja iz kolotečine je bio neshvatljiv.

Vladu sam nastavio da viđam povremeno; u njujorškom muzeju 1971, pa na Harvardu, pa dvedesetih opet u Njujorku dok sam predavao na NYU, gde je i održao čas mojim studentima o ruskom nemom filmu. Nikad čuli ni videli:  crno beli, ruski, nemi film, ali su posle imali šta da kažu o toj „novotariji“. U ovom veku sam dolazio u goste kod njega i Dare u Kembridž (Masačusets) i na kraju Beograd, uz sve njegove muke ovdašnje.

Umeo je da sluša gledajući vas netremice i skoro se nikada nije slagao. Uvek bi imao pitanje, alternativu, inspiraciju za sagovornika. Zanet, upućen, pametan, živ, nikada čuvar granica. Sačuvao je detinjastu sposobnost za čuđenje. Nije uvek to što kaže bilo prijatno za čuti, da je bio tolerantan – nije. Umeo je da se jako ljuti zbog neznanja, političkih gluposti i holivudskog skrnjavljenja uzvišene ideje o umetničkom, „čistom filmu“.

I tako….lepo je bilo biti sa njim.

Reditelj, Aleksandar Mandić

Politika, kulturni dodatak, subota 13mart 2021.

Visits: 35

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *