Pre sedam godina španska vlada je odlučila da poveća porez na kulturne i zabavne događaje sa 8% na 21%.  Karte su poskupele i sve javne priredbe našle su se na mukama. Poseta je opala za petinu tokom prve godine. „Stand-ap“ klub TEATRENEU u Barceloni, je sklopio  partnerstvo sa agencijom „Siranos MekKen“ koja je instalirala tablet na pozadini svakog sedišta, kao u većim avionima. Kamera je programirana da prepoznaje izraze lica i da meri reakcije gledaoca ispred sebe. Taj signal se šalje u kompjuter koji broji koliko se puta ta osoba nasmejala, i usput zaključuje koliko je koji komičar duhovit i privlačan. Ulaznice su ukinute, ali su uvedene izlaznice čija je cena određena tako što svaki smeh košta 30 centi. Umesto „koliko para-toliko muzike“ naplaćuje se „koliko smeha-toliko para“. Ispred gledaoca, kao na taksimetru se prikazuje zbir, i tako do 24 evra; 80 smehova je besplatno, a posle možete da se smejete koliko vam volja, kuća časti. I šta je bilo sa prihodima?  Prosečna cena izlaznice porasla je za 6 evra u odnosu na prethodne ulaznice.

Ali, kako naplatiti kritičarima koji kao da su plaćeni da se mrgode? Kako naplatiti izvanredne komedije koje gaje suptilan humor, bez namere da izazovu efektne kalambure? Mogu li se ovako naplaćivati suze i uzdasi u teškim komadima? Ili pljeskanje rukama u ritmu na rok koncertima. Sve to  može, pitajte Snoudena.

Umetnost je upućena gledaocima, slušaocima i čitaocima.  Pošto nije besplatna, jezikom „kreativnih industrija“ rečeno, upućena je potrošačima. Svi kulturni proizvodi su u ravni  sa bilo kojom robom. I više nisu elite te koje odlučuju o vrednostima, sada su to mase, mušterije. Tu praksu u umetnost je uveo Holivud testiranjem svojih skupih proizvoda pre puštanja na tržište. Film se menja, sve dok tasteri u rukama ljudskih zamorčića ne pokažu da su oni zadovoljni. Ko još pita kritičare, svi su filmovi najgledaniji, negde nekim venčićem nagrađeni. Ali, ko je autor tog filma – proizvoda?

Pitanje je vremena kada će galerije u svaku sliku i skulpturu da ugrade senzor, (ne znam kako će sa „instalaterima“ to da reše) da bi skupili statistiku o uspehu kod gledalaca. Koliko dugo posetilac posmatra, koliko pažljvo i kako reaguje pri odlasku. Pa se na osnovu toga formira cena i razglasi drugim galerijama vredi li se truditi oko tog umetnika. Ili mazala, kako mu se  posreći.

Piplmetri (merači ljudi!) već decenijama mere ne samo koji TV program se gleda i sa kakvim reakcijama, već ko u porodici gleda, a ko ne. Ko dremka i šta ga budi. Primenjena je tehnika iz supermarketa, gde kamere proveravaju interes za robu i beleže koliko ko trepće, kako diše, kako se šire i skupljaju zenice oka. Centrala za merenje gledanosti beleži i skretanje glave od ekrana i usputno ćaskanje, a naročito se upozorava producent kada neko izađe ili koristi daljinac.

Muzika je najdalje odmakla. Već 1997 mašina je bolje imitirala Bahove kompozicije nego profesionalni kompozitori. Niz programa pravi muziku po porudžbini, a la Šostakovič, na primer. Uporedite njegov lepi, čuveni valcer br.2 sa ovim – https://www.youtube.com/watch?v=03xMIcYiB80, ili preslupšajte ovaj oratorijum iz 2017 koji je AIVA program komponovao u čast kneza od Luksemburga – https://www.youtube.com/watch?v=H6Z2n7BhMPY.

Da li će knjige dobiti senzore koje će da nam mere suze, osmeh, puls i osećanja koja se vide u očima? To ne bi trebalo da bude nimalo komplikovano za portabilne elektronske čitače, zapravo, ovakva merenja već postoje. Ne znam da li mere izraze lica, ali znam da šalju u svoju Amazonsku elektronsku džunglu izveštaje o tome koliko se na kojoj strani zadržavate, koliko preskačete, šta podvlačite. I tako se zna šta će se objaviti i šta će biti skrojeno baš za vas. Pošto nema prave kritike, sve su knjige najbolje, najnovije, od najznačajnijeg pisca, nagrađene, izazvale ogromnu pažnju. Nisu neophodni pisci, kritičari niti urednici. Veštačka inteligencija već piše vrlo solidne sastave kada je nakljukate zahtevima. I čita knjige hitro, bez greške pa i sastavlja besprekorne primedbe i pohvale.   

Ja još uvek listam papir među koricama, nadam se da on ne čita mene. Kao da ispiram reke i tražim zlatne rečenice koje su već uveliko presahnule, sve ređe sam obradovan.

Kompjuterski programi Ferante nisu uspešni alhemičari.

Reditelj, Aleksandar Mandić

Politika, kulturni dodatak, subota 14. novembar 2021.

Visits: 103

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *