Novak. Niko, osim mog sina, nije mi pružio više radosti i ponosa. Malo je ljudi za koje znam iz knjiga i života da im se toliko divim i koje doživljavam kao božije čudo.

Meni je desnica ojačala pod stare dane dok sam u grčevima pred televizorom udarao forhende i asove zajedno sa njim. Ali sam od onih koji nemaju toliku mentalnu kondiciju da sve vreme sa njim budu na terenu, već mi snaga samo dopušta da povremeno pogledam na televizor dok se igra. Slabi su mi i nervi i srce za toliki napor. Ali onda, na kraju, drhtav glas i suzne oči (moji bližnji se prave da ne primećuju) koje ga gledaju dok diže pehar. Nisam uopšte retka pojava u Srbiji.

Poslednjih meseci Novak je igrao neku skrivalicu oko svoje vakcinacije i odlaska u Australiju koju nisam razumeo. Onda je trujumfalno seo u avion i javio da je dobio prvi set. Ubrzo je počeo drugi čin drame u kome se po pravilima dramaturgije stvari zapetljavaju, glavni sukob se razvija. Pratim zbivanja sa zebnjom i tugom jer mi liči na tragediju.

Sledeća scena otkriva sliku pustog aerodroma i usamljenog Novaka ispred šaltera za kontrolu viza. Ulazak je odbijen, viza poništena i ja sam kao publika koja saoseća sa glavnim junakom bio ubeđen da će se on okrenuti i ući u prvi avion nazad. Nažalost, rešio je da uđe u ponižavajući karantin.

Pozvali su ga na zabavu, poslali pozivnicu, a onda mu izbacivač na vratima ne dozvoljava da uđe. Tada Novak čini strašnu grešku protiv sebe. Pristaje da džonja u nekom sobičku i čeka da se gospoda smilostive. Previđa samopoštovanje i prihvata da vodi neki neizvestan rat jer veruje da je u pravu. Možda i jeste, sud mu to potvrđuje, ali da im je pokazao leđa, pa onda tužio, ta pravna satisfakcija bi bila neuporedivo veća, značajnija i moćnija. Izvolite gospodo, igrajte se turnira bez najboljeg. I Australija bi se podelila, „šta radi naša vlada, pozvali pa poništili!“ Mogao ih je ostaviti da se krčkaju u tome. Bila bi to prava, velika satisfakcija.

Kažu da Novak u svojoj igri nadmoć postiže time što koristi jačinu protivničkog udarca protiv njih, njegov “return” postaje bumerang (australijski izum) i kažnjava ih. Ovo je bila prilika, to bi bila pravda.

Ovako, hoće na silu da igra. Da im pokaže….šta? Ovde se to slavi kao njegov inat, najslađa srpska reč, kukala nam majka. A oni, naravno, misle da ih ponižava i hoće da uzme pare pa tek onda da im se podsmehne i ode. Volimo ga, oprostili bi mu bilo šta, nema stvari koju Srbija može da učini da mu se dovoljno oduži, ali ovo zaista ne razumem. Šta će mu sve to? Preskupo je, gubi se dostojanstvo usput.

I onda dođe njegovo pismo koje me je dokusurilo. Prvo objašnjenja o prethodnom zaražavanju. Sve hoću da verujem, ali zašto to nije govorio odmah, bez prethodnih mistifikacija. Ako već nije tada, zašto naknadno. Opet nešto što ne liči na njega, obnarodovano pod pritiskom.

Zatim još gore: udvaranje agresorima koji ga maltretiraju „…neću davati dalje komentare, zbog velikog poštovanja prema Vladi Australije, vlastima i procesu koji je u toku. Uvek je čast i privilegija igrati na Australijan openu…“. Nole, majstore, ovo nije glas tvoje gospodstvenosti kojoj se uvek divim, već nešto suprotno.

Na kraju možda i najgore: „…Australijan open je voljen među igračima, navijačima i u društvu, ne samo u Viktoriji i Australiji, nego i širom planete, i sve što želim je prilika da se takmičim protiv najboljih igrača na svetu i da nastupam pred jednom od najboljih publika na svetu.”

Open je voljen, ali ta ljubav ne uključuje tebe, naprotiv, za tebe nije više open već zatvoren. Znaju oni šta ti želiš, zato te i maltretiraju, vide da mogu. Ako je turnir toliko voljen, ti si tome ogromno doprineo. Tvoj izostanak zbog brljotine vlasti bi se okrenuo protiv njih. Ovako se okreće protiv tebe. I onda taj samoubilački, mazohistički kompliment onima koji te očigledno mrze, da su „jedna od najboljih publika na svetu.“

Dragi Nole. Kako su se ovi redovi desili? Imaš li nekoga pri ruci i srcu, kome veruješ i ko može i ume da te pričuva od ovako bolnih stvari. Zaista ne razumem, kako je moguće da jedan takav gospodin Đoković ovo napiše. Kad si tu gde si i kako si, ovo se gospodski prećuti.

Pišem ovaj tekst u momentu kada se ne zna ishod. Novak trenira, oluja protiv njega raste, teško je nadati se da će igrati, a ako mu i dopuste…neka mu je Bog u pomoći. Voleo bih da ne igra, da izbegne linč.

Reditelj, Aleksandar Mandić

Politika, pogledi, subota 15. januar 2022.

Visits: 19

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *