Kažu da oni ne mogu da reše problem huligana već traže da to reši država

Zaista ne volim da ponovo pišem o fudbalu, kao da me se to nešto tiče. Ali, ipak: tiče me se, to ludilo uz pomoć države se nastavlja, bez obzira naopšte mišljenje o tom „biznisu”. Ne mogu da verujem da niko ne reaguje na ono što je pre neki dan objavljeno: država pomaže fudbalski savez sa 40.000.000. dinara. Na istom mestu se hvali predsednik saveza za nogoloptanje kako nikad nisu bolje stajali, imaju prihod od 2.500.000 evra, budžet im je 17-18 miliona evra. Baš tako kaže, tu je negde, milion gore-dole, dođešmi–dođem ti. Otvaraju centar u Pazovi sve sa bazenom. Gospođa ministarka ipak prilaže na tu bedu još naših 40.000.000 dinara, da im se nađe.

Svaki korisnik sirotinjskih kuhinja u Srbiji mogao bi od tog ministarkinog bakšiša da se hrani najmanje 20 dana.

Ali nije to glavna stvar. Predsednik loptaškog saveza se plaši da će nas isključiti iz evropskih takmičenja, nismo ni svesni te opasnosti, kaže. Stvarno, velika opasnost po državu, društvo, red i poredak, po naše živote uopšte. Kaže da oni ne mogu da reše problem huligana već traži da to reši država. Kaže (nebesa!) da ne smemo da zabijamo glavu u pesak! Ispašće da smo svi mi krivi, jedino oni su žrtve. Nismo dobro vaspitali decu, neka vrsta psihoanalize možda treba da se primeni, te huligane nije volela mama kad su bili bebe.

Ali, ko je stvorio taj problem? Naravno klubovi. Ko treba da ga rešava? „Nadležni organi”.

Uopšte, ježim se od te sintagme. Koga god uhvate sa prstima u medu on priziva nadležne organe, jer taj nije nadležan da se izjašnjava. I lepo se vidi olakšanje, skoro perverzno sladostrašće dok to izgovaraju, znajući da od toga nema ništa. Kada bi svi nadležni organi Evrope radili ovde ne bi stigli da završe sve ono što im domaća nevinašca tako ljupko prepuštaju. Ako u Srbiji hoćete da nešto zabašurite, prepustite stvar nadležnim organima. Ovde niko nije nadležan za sebe.

I opet vam kažem, počnimo od nekud: zabranite taj cirkus koji se zove profesionalni fudbal.

Aleksandar Mandić, televizijski i filmski reditelj

Politikin kulturni dodatak, Pogledi, subota 19. mart 2011.

Visits: 722

3 Comments

  1. Huligani ne postoje.Postoje samo zasticeni mamini i tatini sinovi,koji bi da se igraju,gangstera. Kada neki od njih ipak zaglavi u corku,onda se glupavim grafitima, tipa “Pravda za …”, isara grad a istovremeno se prave nebulozni dogovori o nenapadanju. Mnoge generacije mladih u Srbiji,na grozan nacin su izmanipulisane. Cini se da je ovoj mladosti ipak najteze.Neko ih uporno laze i zamajava da se na tribinama ili ulici moze nesto promeniti. S ulicnom politikom je zauvek u Srbiji okoncano.To je fakat koji se mnogima ne svidja,ali to je tako. Sta im je preostalo.Da uce,da se bave sportom,da dobro slusaju a da manje urlicu…Naravno tu se postavlja pitanje svih pitanje,da li mladi ljudi u Srbiji imaju uslove,za svoj socijalni i kulturni razvitak ?Ja smatram da vecina nema i da ce se ta vecina brze nego sto se ocekuje uvecavati. To je nasa realnost koja se nece preko noci menjati jer u toku je jos jedna socijalna revolucija…

  2. ”Ako u Srbiji hoćete da nešto zabašurite, prepustite stvar nadležnim organima. Ovde niko nije nadležan za sebe.” U Srbiji Ustavni sud nije nadlezan za krsenje Ustavnih prava. Ministarstvo (ne)pravde nije nadlezno za meritorni rad (nazovi) sudstva. Ombudsman nije nadlezan za sudstvo a sudstvo nije nadlezno za flagrantno krsenje ljudskih prava. I tako u krug. Treba li jos?

  3. Odličan tekst sa konstruktivnim predlogom. Međutim, bojim se da od ukidanja tog cirkusa nema ništa jer danas je više nego ikada potrebno hleba i igara.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *