Ako ne računamo umetnike, Milan Vukos je najvažnije ime u istoriji srpske kulture druge polovine dvadesetog veka, pa i do danas. O tome nepobitno svedoči knjiga Spomenar – Milan Vukos, koju je upravo objavila Biblioteka grada Beograda. Od urednika Studenta do penzije u RTB-u, postao je Branko Pešić srpske kulture.

Ni u ovoj knjizi, koju čini 41 sećanje njegovih prijatelja i saradnika, nećete naći sve njegove zasluge, ali ćete naći ono zbog čega su ga ljudi voleli. Imao je, malo je reći naklonost; imao je ljubav za svaki talenat. To je bilo tako izuzetno, kod njegovih partijskih drugova zapravo nije ni postojalo. Još je ređe bilo naći talenat kod njih samih a Milan je i to imao, bio je duhovit čovek, sposoban da prepozna dar kod drugih, pa i sam da napiše ponešto. Knjigu koju sam priredio, otvara njegov autobiografski tekst „Uspo(n)mene.“ Očigledan dokaz dara kod čoveka koji kreće u život kao nedonošče sa dve flaše tople vode umesto inkubatora, u ubogoj seoskoj kući bez roditelja i knjiga.

Upoznao sam ga kada je postao generalni direktor RT Beograd. Nisam bio član partije, jedanput nisam prošao reizbor na FDU jer nisam bio „moralno politički podoban.“  Vukos za to nije mario, mada ne verujem da nije znao takve stvari, imao je šaptače, odozdo, odozgo, sa strane, iznutra. Jedino je bilo važno da imate umesnu, originalnu ideju. Sluša sa obaveznom cigaretom, žmirka svojim pomalo razrokim očima, nikada ne upada u reč, čeka da završite. Uvek mi je izgledalo da se u sebi smeška i raduje, onda malo ćuti pa kaže „dobro.“ Obavezno „dobro“ i već ima plan i uputstva koga zvati i šta uraditi da se stvar pokrene.

U njegovo vreme, desila se pobuna na Kosovu „zbog lošeg ručka u studentskoj menzi.“ Odmah su tamo pošli informatori iz informativne redakcije da u kratkim prilozima javljaju kako će svu štetu od demonstracija popraviti jedan staklorezac za tri dana. Odem ljut do Vukosa, i tražim da idem na Kosovo, hoću da napravim istinitu, dokumentarnu emisiju. Onda pauza pa „Dobro, izaberi snimatelja, daću vam kola, idite dole i nikome ništa ne govorite. Materijal samo šaljite meni.“ Tako i bude. Snimali smo nedelju dana, vratili se, montirao sam sa mojim čovekom noću i pokazao na kraju samo njemu. Posle dva dana u udarnom terminu, odmotalo se „100 minuta o Kosovu“, velika informativna gozba o tome kako je zaista na Kosovu.

Dosta mi je bilo gledanja pa sam, dok je emitovano, išao da džogiram. Proleće, a iz otvorenih prozora u mom kraju slušam sebe u kontinuitetu, dok emisija teče. Svi gledaju. I danas, posle 40 godina sreću me ljudi koji se sećaju.

Jednom sam javno, u novinama nagrdio jednog od Vukosovih urednika. Sastao se vrhovni kolegijum i odgovorio mi teškim topuzima, sa njegovim potpisom. Osnovana je i samoupravna radnička komisija da istraži kako sam ja ukrao iz Televizije Beograd beli klavir kralja Petra! Ne crni i ne bilo čiji, već baš beli i baš kao što piše: PETROF!

Ja jesam zlopamtilo, đavo da me nosi, ali Vukosu nikada nisam zamerio to saopštenje. Ne zato što nisam bio u pravu, već zato što sam nekako znao da on odrađuje svoju direktorsku dužnost, a da se u stvari slaže sa mnom u odnosu prema tome zalizanom beznačajku.

Televizija Beograd je imala periode pod raznim direktorima ali njegovo vreme je  Epoha Milana Vukosa. Najbolji programi za kojima se i danas kuka, novi objekti u Košutnjaku posle kojih se televizija nikada nije ni približno toliko ponovila, i sve to u vremenu samoupravljanja kada se moralo raspravljati sa svakom usplahirenom sekretaricom ili dekoraterom. To je postigao čovek koji je dolazio na posao i ujutro i popodne, a da vas primi rok je bio odmah, ili bi se njegova Branka javila najkasnije sutradan. 

Koliko pamtim, a to je već dugo, niko nije bolje, upornije i hrabrije štitio stvaraoce od komitetskih i policijskih pametnjakovića. I spolja i iz kuće. Razoružavao ih je jednostavno, onim što nisu imali i protiv čega nisu umeli da se bore – svojim humorom i  inteligencijom.

Vukos se često navodi kao osnivač FEST-a, BITEF-a, BEMUS-a i radosti Evrope, ali se ne pominju dve zadužbine koje je šezdesetih godina, ostavio je za sobom. Pokrenuo je obnovu Hilandara i obezbedio zakon kojim počinje gradnja Narodne biblioteke Srbije. Od svih mogućnosti u Beogradu, izabrao je jedino prirodno mesto, pored ruševina koje su čekale da postanu Hram Svetog Save.

Kada mu već nije podignut spomenik mi mu se ovom knjigom klanjamo. 

Reditelj, Aleksandar Mandić

Politika, kulturni dodatak, subota 19. jun 2021.

Visits: 130

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *