Pre šest godina objavio sam u ovom Dodatku tekst pod naslovom  „Autonomija mediokriteta.“ Vrlo kritičan, zloslutan  tekst, sa naslovom koji je očigledna aluzija na autonomiju univerziteta. Stvari su od tada otišle nagore. I dalje je jedan od najboljih poslova na svetu biti nastavnik na srpskom univerzitetu. Plata pristojna, odgovornost nikakva, zaštićenost doživotna.

Osećam se skoro fizički bolestan i očajan zbog svega što se ovih dana dešava oko doktorata. Verujem da je institucija univerziteta kruna i ključ za uspeh ili propast nacija. I zakoni priznaju taj poseban položaj, ostavljaju univerzitetu maksimalnu samoupravu, ne mešaju se u te poslove. To ovde ima katastrofalne rezultate. Ja odlično znam da u mnogim zemljama ima muvatora, hohštaplera , lopova i patoloških lažova na ovom, najcenjenijem nivou; znam da je i na Zapadu inflacija ocena veliki problem,  ali me to uopšte ne teši. Ponižava me ovaj slom što se događa nama, izgleda mi sigurno da će Srbija godinama i godinama dalje nazadovati.

Nadležni ministar, čovek koji nosi lep ugled iz Petnice, na svako konkretno pitanje o nekoj prosvetnoj muci odgovara kako to nije posao Ministarstva. Takvo nemešanje je i dovelo do ove tragične lakrdije. Zar gospodin ministar ne vidi da je on dužan da brine o tome kakav rezultat postiže  ta crkavica koju ovaj ubogi narod odvaja za visoko obrazovanje? Šta sprečava ministarstvo da pošalje povremeno nenajavljene inspekcije na fakultete? Da inspektor makar uzme raspored časova, obiđe učionice i proveri da li se časovi uopšte drže. Rezultati bi bili zapanjujući.  Da i ne pominjem sasvim moguća ispitivanja o čisto pedagoškim kvalitetima profesora, ne ulazeći u struku. Ako i drži čas, ume li profesor uopšte da vodi studente tako da nešto nauče, ili trtlja sebi u bradu čitajući iz neke knjige dok se studenti zabavljaju sa mobilnim telefonima.  Kao što su već naučili u osnovnoj i srednjoj školi.

Kada premijer kaže onu očiglednu glupost o „glupim“ osporavanjima, ministar Verbić ga u tome podrži! U mojim očima to je dovoljno da se izgubi svaki ugled i dostojanstvo. Svuda, osim u Srbiji. Kasnije čovek se korigovao, ali ostaje pitanje da li uopšte postoji tačka na kojoj će premijer Vučić narediti gomili pajaca da prekinu bezočna ulizivanja.

Inflacija doktorata je samo prirodni nastavak inflacije ocena i vukovaca koje su zarazile niže stepene obrazovanja.  Nastavnici polako dižu ruke, ocene su onakve kakve hoće roditelji, u protivnom mogu da dobiju batine od učenika koji, naravno, ne snose nikakve posledice.  Na univerzitetu se pravdaju „bolonjom“ što je blesav i netačan alibi. U osnovnim i srednjim školama-muk. Tako je kako je, šta se tu može.  E, pa može se mnogo toga.

Ovde ću da navedem samo jedan način, lako primenljiv i besplatan, koji već neko vreme primenjuju najbolji univerziteti, suočenim sa istim problemom . Nastavnik mora da sprovede gradaciju studenata. On ima na raspolaganju određeni broj ocena u svakoj kategoriji, od E do A, našem slučaju od 6 do 10.  Na primer, može da uruči samo 20% desetki, 25% devetki i tako dalje. Ocena F (naša petica) ne ulazi u  procente, nju profesor daje u slučajevima očigledno nedovoljnog rezultata. Konkretna odluka o distribuciji procenata je u nadležnosti uprave određene škole, bitno je da nastavnik nema pravo da deli ocene kao Alaj begovu slamu, već mora da načini gradaciju među studentima ili đacima. Time je prilično zaštićen od pritisaka, treba da se zamisli nad svakim radom, a studenti su primorani da se bore za kvalitet. Tako se stvara prava elita i prosečne ocene u diplomi imaju smisla.

Problem sa ovim načinom ocenjivanja jesu predmeti koji su egzaktni, na primer matematika, gde se rezultati testova nikada ne poklapaju sa ovakvim rangiranjem.  Sasvim je moguće da 50% studenata tačno reši zadatak. Tek tada na ocenu utiču elementi „bolonje“, doprinos radu u grupi tokom kursa i ostali rezultati tokom godine. Takođe, za ove predmete, može da se uradi drugačija, fleksibilnija distribucija ocena. Takvih predmeta je mnogo manje i to ne može da bude argument protiv ovakvog načina ocenjivanja. Uopšte ne sumnjam da bi naši profesori  našli milion razloga protiv ovakvog metoda jer bi ta promena podrazumevala da više i ozbiljnije rade.

Ima li ovo ko da čuje u ministarstvu ili je i to izvan njihovih nadležnosti? Oni su opsednuti pravljenjem „sistema“. Pojedinačni slučajevi ih ne zanimaju, previše je to malo za njihovu veliku misao. Ja mislim upravo suprotno, oni moraju da se bave pre svega malim katastrofama,  jer će one neminovno prerasti u veliku. I dosta pravdanja preko lavirinta nadležnosti komisija kojima je upravo Ministarstvo propisalo zadatke.

Sociolozi i kriminolozi znaju za fenomen „slomljenog prozora“ , za rezultate koji se postižu isušivanjem malih socijalnih bara u kojima cveta društvena kolera, umesto jurenja za vrhunskim kriminalcima. O tom, potom.

Televizijski i filmski reditelj, Aleksandar Mandić

Mera za meru – Politikin kulturni dodatak

Subota 21.jun 2014.

Visits: 1123

One Comment

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *