Pecnula me letos meduza. Malo boli, peče, crveni se, dobro sam prošao. Nije bila iz roda Chironex fleckeri koje imaju zvonastu glavu prečnika 30 santimetara i ispod nje 150 metara rascvetanih pipaka! To je najotrovnije živo biće. Da me jedna od njih pomilovala, ne bi mi bilo leka, bio bih pokojni za tri-četiri minuta. Daleko im lepa Australija oko koje se vrzmaju.

Tražeći leka mojoj opekotinici, upao sam u ponore interneta i svašta saznao o meduzama. Fascinantna bića. 

Uglavnom su to providna, želatinozna stvorenja, nežnih, zavodljivih lelujanja.  Uživanje za oči, izvijanja kao kod žena. Lepo ih je gledati u kući, u akvarijumu i slobodi ali kad im se približite, peckaju i bole.

Bile su među prvim znacima života i okeani su pripadali samo njima do pre pola milijarde godina, kada je život nabujao u vodama i stvorio nebrojene vrste života.  Od tada se ne samo hrane, nego i pobeđuju kao najotpornije.

Vole da se druže. Pre desetak godina meduze od po 150 kilograma napale su japanski ribarski brod i oterale tri ribara u more. U julu 2006. tada najmoderniji nosač aviona „Ronald Regan” bio je pobeđen. Meduze su zatvorile sistem za hlađenje nuklearnog pogona i brod je bio blokiran.

U Japanu 150 tona meduza se uklanja iz rashladnih sistema nuklearki dnevno, a u nuklearki u Madrasu je u toku tri meseca uklonjeno preko 40 miliona jedinki, oko 80 tona meduza. Meduzacija (jellyfication) okeana je u toku. Totalna riblja masa na području Južne Afrike bila je 2006. godine  3.9 miliona tona, a meduza 13 miliona tona.

Mogu da plivaju zauvek, neuništive. Ne mare za otrove, elektrošokove, zvučne talase. Čak i kad su mrtve, plutaju kao plastika, ne raspadaju se. Troše vrlo malo kiseonika koji neke od njih mogu da usisaju i štede kao svoje boce s kiseonikom.

Jata lososa plivaju u linijama i stvaraju vir koji usisava meduze i desetine hiljada lososa umiru za nekoliko minuta. Sve je to sitnica prema šteti koju mogu naneti celom ekosistemu. Veliki brodovi nose vodu u trupu radi ravnoteže. Jedan takav je stigao u Crno more iz Amerike i istovario vodu u kojoj je bila jedna mala vrsta meduze Mnemiopsis, veličine jajeta, bez mozga, kičme i očiju. Za neku godinu ta „američka donacija“ unakazila je ribarstvo Gruzije, Rumunije i Bugarske. Inćuni i jesetre su nestali zajedno s još nekim vrstama. Masa meduza u Crnom moru 2002. godine je postala veća nego masa svih riba koje se ulove na svetu tokom jedne godine. Na kraju, stvar je rešena preko druge meduze Beroe koja ima nešto nalik zubima i voli da jede onu prvu.

Veoma raznolika bića. Imaju prečnik od jedan milimetar do više od metra. Mogu da budu teške više od pola tone sa nogama (pipcima) dugim 60 metara koje ih hrane. Razmnožavaju se kako god im padne na pamet – jer im je bog dao da je nemaju: hermafroditizam, kloniranje, samooplodnja, udvaranje i parenje, fisija, fuzija, kanibalizam… Čudo je što jajašca ne postaju odmah meduze već prvo budu sićušni polipi. Spuštaju se na dno i formiraju sluzavu površinu, polako rastu jedan preko drugog kao slojevi novčića i onda, kada im bude vreme, razdvajaju se i prirede cvetanje meduza. Najbrže se množe Mnemiopsis. Hermafroditi, ne treba im partner, niti menjaju pol (ne znam zašto mi padaju na pamet feministkinje). Polažu jaja posle trinaestog dana starosti i to 10.000 dnevno. I kada ih iseckaju, ne mare, delovi se regenerišu i posle dva-tri dana nastave da žive i da se množe. Ova vrsta jedu deset puta više hrane nego što su teški i mogu da udvostručuju težinu svaki dan. I kada se zasite, nastave da uništavaju hranu oko sebe do kraja. A jedu sve živo. Ako im ponestane hrane smanjuju se, ali zadržavaju proporcije, pa kad se pojavi hrana, rastu.

I tako dolazim do onoga zbog čega sve ovo pišem. Jedna vrsta je zapanjujuća, neverovatna.

Kada Turritopsis dohrnii umre, počinje da se raspada, ali, tada počinje čudo. Jedan deo ćelija odlazi, beži od raspada. Zatim se te ćelije neobjašnjivo pronalaze i formiraju svoj praoblik, polip. I onda, od polipa ponovo procvetaju. Sve se to desi za pet dana od „smrti“ i to je zakonit proces za tu vrstu. Besmrtnost!

Možda će ovo na zemlji što smo stvorili i upropastili zaista nestati. Ali, ako su meduze preživele sve, možda će se priroda i za nas nekako snaći. Da je do nas muških, mi bismo se odavno poubijali, ali uzdam se u žene koje su kao i meduze, isti rod. Praktično, neuništive.

Reditelj, Aleksandar Mandić

Politika, kulturni dodatak, subota 23. oktobar 2021.

Visits: 28

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *