Danas, o jednoj čarobnoj knjizi. O matematici. Vi, naravno, ovde možete prestati da čitate dalje, jer ste kao i  svi stručni samo za politiku.  Pogrešićete.

Zvuči neverovatno, ali doskora najveći matematički problem može da razume svako ko je  završio osnovnu školu. Sećate se sigurno Pitagorine teoreme: A2  +  B =  C2 . Zamislite sada da umesto kvadrata na levoj strani formule menjate stepene: 3,4..6..8…pitanje je da li su i iznad  hipotenuze (C) ti isti brojevi? Postoji li uopšte bilo koji ceo broj za koji formula važi kao u slučaju kvadrata? Odgovor je prost i za njega je znao još Pitagora: ne postoji, ali tu problem tek počinje, to treba i dokazati. Preko dve i po hiljade godina pokušaji ne uspevaju, a slučaj  je u matematici poznat kao FERMAOVA POSLEDNJA TEOREMA  kao što autor Sajmon Sing kaže u podnaslovu svoje knjige.

Prvo poglavlje se zove “MISLIM DA ĆU OVDE STATI” i počinje ovako:

“Arhimed će ostati upamćen I kada Eshil bude zaboravljen zato što jezici umiru a matematičke ideje ne. Besmrtnost je možda smešna reč ali tu matematičari imaju najbolju šansu, ma šta to značilo.” – G.H. Hardi“

23. Juna 1993 u Kembridžu, dešava se najvažnije matematičko predavanje u 20. veku. Prisustvuje dve stotine najboljih matematičara od kojih samo četvrtina može potpuno da razume gustu mešavinu grčkih simbola i algebre koja prekriva tablu. Ostali prosto neće propuste da budu svedoci istorije. Po internetu se raširila vest da će sesija kulminirati rešenjem Fermaove teoreme, najpoznatijeg matematičkog problema na svetu.

Kada su tri table bile pune, predavač je zastao.  Prva table se briše i algebra se nastavlja. Svaki red kao da je jedan mali korak bliže rešenju ali ni posle pola sata predavač ne objavljuje kraj. Profesori zgurani u prve redove očekuju zaključak. Studenti stoje i netremice gledaju u njih očekujući i najmanji mig da je sve gotovo.

Tom scenom počinje uzbudljiva i čarobna  knjiga FERMAOVA TEOREMA o  lepoti, strasti i slavi ljudskog napora koji pomera granice, o posvećenju  bez vidljive svrhe. Junaka knjige, Endrju Vajlsa upoznajemo kao desetogodišnjaka, koji  na povratku iz škole svraća u lokalnu biblioteku da prelista knjige. Godina je 1963, zemlja Engleska, mesto Kembridž i đak jednog dana nailazi na knjigu POSLEDNJI PROBLEM o zagonetki koja muči ljude preko dve i po hiljade godina. Rešenja nema.

Početkom 17. veka u Francuskoj stvara matematički genije Pjer d’Ferma koji svoje slobodno vreme traći kao advokat. Na primerku klasične ARITMETIKE pitegorijanca Diofantusa, na margini beleži čuvenu primedbu: “Imam zaista  divan dokaz za ovu pretpostavku, ali je ovde malo prostora da ga navedem.” Od tada, preko tri i po veka taj nevini matematički svet i ne pomišlja da Ferma možda i nije imao rešenje, već pokušava da otkrije  šta je imao na umu.

Osnovac Endrju je opčinjen, a njegov život konačno opredeljen. On završava škole, stiče titule i osamdesetih godina postaje profesor matematike na Univerzitetu Prinston, na katedri koju je proslavio Ajnštajn, i tu stiče ugled jednog od najtalentovanijih umova.  Po prirodi povučen, sledeće decenije uopšte se ne pojavljuje na simpozijumima niti u časopisima i svi pretpostavljaju da je ipak u pitanju biološki časovnik koji u matematici kuca isto kao u sportu. Jedino njegova žena zna tajnu: Endrju radi na rešenju najvećeg problema. Povlači se na tavan njihove kuće i po deset sati dnevno pokušava da ispuni svoj san. Šef katedre  ga oslobađa redovnih obaveza, taj blagosloveni gospodin ga ostavlja na miru, iako je individualizam sasvim prevaziđen u jednoj delatnosti već potpuno orijentisanoj na timski rad.

Posle sedam godina monaštva profesor Vajls stoji pred svetskom elitom; posle trideset godina učenik Endrju, u svom rodnom Kembridžu, ispisuje kredom po tabli poslednje redove. Već se raspoznaje  finale, nekoliko poslednjih poteza po tabli i okret prema publici. Počinju da sevaju prošvercovani blicevi, Endrju lagano spušta kredu i tiho kaže: “Mislim da ću ovde stati.”

Svi ustaju, aplauz se prolama po holovima Njutnovog instituta koji stoji

na obodu univerziteta, udaljen od studenata i ostalih atrakcija. Zgrada je projektovana tako da ohrabruje naučnike da sarađuju i razmenjuju ideje. Svaki kabinet okrenut je prema forumu u sredini. Matematičari se navode da provode vreme u otvorenom  prostoru i preporučuje im se da ne zatvaraju vrata.  I liftovi, napravljeni za samo tri sprata, imaju table kao i svaka prostorija, uključujući klozete.

Obično verujemo kako su matematičari neki uvrnut soj opsednut suvoparnim brojkama. Knjiga Sajmona Singa svedoči o nečem sasvim suprotnom, osvetljena je ljubavlju za jedan svet koga motiviše čista lepota matematike. I to su ljudi: zavidni, sujetni, kompetitivni, arogantni ali kao i veliki umetnici, strasno zaneseni  pravim estetskim nagonom, tragači za večnim istinama. Za razliku od nauke, koja se samo približava istini i čiji dokazi nisu apsolutni – što joj i omogućava razvoj – matematika nudi idealno, savršeno saznanje. Možda za nas ipak ima nade kada smo od svih univerzitetskih disciplina, baš  toj oblasti najuspešniji!

Bez obzira na euforiju, trebalo je  izabrati najbolje svetske matematičare da budu sudije i provere Vajlsove dokaze. Njegovo ime je već na svim naslovnim stranama. Pisac ovih redova saznao je tada za ovu priču preko prve stranice Njujork Tajmsa, a tekst se protezao preko još jedne cele, ogromne, strane tih novina. Niko ne sumnja da  je Vajls dobitnik Volfskelove nagrade od 50.000.dolara, namenjene onome ko izvede dokaz.

U 19. veku, u Nemačkoj zivi Pol Volfskel, industrijalac, bogataš, pedant i amater- matematičar. Pored brojeva, voli i jednu damu koja ga izneveri. Očajan, odlučuje da se ubije, ali ne onako kako bi se to činilo kojekude, već, planski, po nemacki! Isplanirao je svaki detalj, način, oružje i tačan sat. Sve je obavio po planu, ali mu je preostalo još nekoliko sati. Da prekrati vreme uzima da čita rad poznatog matematičara tog doba Ernsta Kumera, o Fermaovoj poslednjoj teoremi. Malo po malo, unosi se u brojke i pronalazi “rupu” u Kumerovom dokazivanju! Seda da ispravi grešku i uspeva u tome, ali mu prođe vreme za odlazak na onaj svet! Teorema u celini ipak ostaje nerešena,  Volfskel nastavlja da živi i zavešta nagradu za onoga ko izvede dokaz u roku od 99 godina.

Skoro vek kasnije javljaju se Vajlsove sudije. Presuda: DOKAZ NIJE VALIDAN! Pronađena je “rupa” u dokazivanju. Tokom tri i po veka hrvanja sa problemom, mnogo puta su autori “rešenja” morali da prihvate tu tešku vest. Profesor, doktor Endrju Vajls se povlači na tavan. Da se ubije ili umije?

Autor knjige ima izvanredan talenat da približi matematičke i naučne teme svakome, da tu ezoteričnu materiju preplete sa pravim dramskim likovima od Pitagore do danas.  Evo samo jedne skice: početkom 19. veka jedna dama, Sofi Žermen, biva opčinjena Fermaovom teoremom. Pošto se u to doba ne može ni zamisliti da ženski um može smisliti išta logično, ona se preruši u muškarca da bi mogla da nastavi sa radom. I uspeva da učini prvi veliki proboj  prema  rešenju.

Punu godinu posle umivanja profesor Vajls izlazi sa  novim, dopunjenim rešenjem. Opet ga čekaju neizbežne sudije.

19. septembra 1997. u Srbiji su bili izbori,  profesor (matematičar) Božić savetuje kandidata Draškovića, a profesor Endrju Vajls prima Volfskelovu nagradu. Fermaova teorema je rešena.

Ovo je knjiga o uzvišenom svetu u kome ne odlučuje galama, sila ili brojnost onih koji nešto tvrde, već samo bezgrešne brojke. U pravu je samo onaj ko je otkrio istinu. Ima li išta dalje od haosa u kome svi živimo?!

Televizijski i filmski reditelj, Aleksandar Mandić
Mera za meru – Politikin kulturni dodatak
Subota 24. avgust 2013.

Visits: 4

3 Comments

  1. Sjajan tekst. Toliko ljubavi i verbalizovanih dobrih osećanja o ljubavi i posvećenosti predmetu nečijeg interesovanja i izučavanja kod mene stvara veliki entuzijazam. I obara uverenje da čovek ne može ništa sam da postigne. Ovo je (na moju žalost i drugo) prva informacija o Fermanovoj teoremi, pa ne mogu ništa smisleno da dodam. Ali pismena sam, naći ću tu preporučenu knjigu, pročitaću pa ću moći da se uključim nekim sledećim povodom.
    A Aleksandar Mandić ostaje moj kandidat za ministra kulture Srbije.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *