Bio sam mlad reditelj i poznavao sam Mihiza dosta dobro. Molio sam ga nekoliko puta da me najavi Ivi Andriću, ali nekako je to slabo pamtio. Onda sam uzeo od njega Andrićev telefon i okrenuo broj (tada su se brojevi okretali). Javi se Andrić. Kažem ko sam i da bih jako želeo da ga upoznam, tužim usput Mihiza. Na to se desilo nešto neočekivano, što nisam primetio da je negde zabeleženo: Andrić se nasmejao. I to ne onako diskretno, već glasno, široko, da se čulo u slušalici. Kaže: „Pa izvolite, dođite.“ I da nemam ništa drugo da napišem, već taj smeh je dovoljan razlog da se ovog susreta javno setim.

Pojavio sam se te subote, 16. Marta 1974 u 11 sati na njegovim vratima. Primio me u sobi levo od ulaza, čini mi se. Nameštaj običan, knjige okolo, njegov sto, sve uredno i na mestu. Poslužen sam kafom „jer to se mora“, kaže.

Pita me prvo odakle sam i odakle su moji. Nekako sam pred njim hteo i da se pohvalim  da su moji Bosanci. A onda sam počeo da slušam.

Pitam ga da li piše. „Pišem, uvek se nešto piše, ali više žvrljam, ne vidim dobro.“ Na moju ideju da može da diktira, samo odmahne rukom sa pomalo bolnim smeškom. „To nikako nije isto.“ Da li mu je pisanje ranije išlo teško: „Ne, pisao sam sporo, ali ne i teško.“ Može li da čita? „Ne mogu, čitaju mi, ali to ne vredi mnogo, nije to isto. I danas dok šetam gledam izloge knjižara i kupim po neku knjigu mlađih pisaca i sve mislim da ću nekog da otkrijem, ali se ne događa.“

Ivo Andrić na višegradskoj ćupriji pedesetih godina prošlog veka (Foto: Zadužbina Ive Andrića u Beogradu)
Ivo Andrić na višegradskoj ćupriji pedesetih godina prošlog veka
(Foto: Zadužbina Ive Andrića u Beogradu)

Pričamo o njegovim šetnjama do Kalemegdana, javljaju li mu se ljudi na ulici. „Da, stalno, ali ne dosađuju, samo mi se osmehnu.“

U onim vremenima „liberalnih“  čistki i komitetskih zabrana mnogi su se pitali zašto se Andrić ne čuje, zašto ne upotrebi svoj ogroman ugled i ne štiti prokazane umetnike. Tako sam se i ja sa žarom upustio u to i odmah se pokajao. Odgovorio mi je onaj uzdržani  diplomata kakvog se svi sećaju: „U politiku se ne mešam jer nemam dosta vremena da pišem ni svoje stvari.“ To mi kaže tadašnji član Saveza komunista ali, ko sam ja da bih mu sudio.

Ne oseća se dobro, slabije i čuje. Govori brzo i glasno a onda zastane, traži reč kao da se ljuti na sebe, muca. Ipak, ne vidim da je nestrpljiv sa mnom. Pominjem neke prevode koji su upravo tih dana bili objavljeni, šta misli o njima: „Znate kako kaže jedan Francuz:  prevod je kao žena, ako je lepa nije verna, ako je verna nije lepa. A uvek sam se pitao kako to da se stranci interesuju za našu bosansku tematiku, za kojekakve hodže.“

Pitam ga o njegovim delima na sceni: „Adaptacije svojih dela ne volim i iz principa ih ne odobravam. Kada god sam odobrio, prevario sam se. Nemci su mi nudili da snime film „Gospođicu“, ali nisam dao. „Gospođica“ je zapostavljena malo u nas. „Travnička hronika“ i „Gospođica“ su na većoj ceni u inostranstvu nego ovde.“

Mladi reditelj je morao malo da protestuje, ta dela i likovi su tako privlačni za dramsku formu. Podučio me je jednostavno: „Kada pišete možete da zamišljate kako hoćete, ali kad na scenu izađe sve je to konkretno i pravo, ja sam se stideo da to gledam. Lica su još dobra dok ne glume, bolje je kad govore, a ne glume.“ Danas sam više nego saglasan, njegove tekstove ne vredi prevoditi u scenski jezik. Ono što je u njima tako uzbudljivo krije se  iza reči, u magičnom oblaku koje stvaraju oko sebe.

Onda je dodao uz njemu svojstven oprez: „Ne želim da pravim rasne razlike, ali bih rekao da mi nemamo dara za dramu. Svi naši dramski pisci su bili stranci, Nušić grčke krvi, Sterijin otac Cincarin, Trifković takođe. To sam ja i napisao u jednom predavanju.“ Ko zna da li bi i koliko promenio mišljenje da je danas živ.

Umro je nepunu godinu posle ovog susreta koji je trajao otprilike jedan školski čas. Otišao sam kući i zapisao ovoliko, a bilo je još toga što je otišlo u nepovrat, u more mog zaborava.  Da nisam zapisao, i ovo bi nestalo, skoro sve, osim onog zvonkog smeha u slušalici.

Televizijski i filmski reditelj Aleksandar Mandić

Mera za meru – Politikin kulturni dodatak

Subota 26.jul 2014.

Visits: 1095

3 Comments

  1. Istina o “našem daru za dramu” izrečena je diplomatski a ipak potpuno precizno. E sad, šta je uzrok tome: “vetrometina” kojoj smo izloženi i koja “hrani” epski karakter a onda, kao suprotnost tome, povlačenje u liriku, shvaćenu kao intimnost duše. Drama, bar u antici i kod Šekspira, traži suočavanje ličnosti sa ZAJEDNICOM, a to u nas, prečesto sklizne u loše shvaćenu politiku.
    Zato, usudio bih se da kažem, Andrić, taj Kjerkegorovski usamljenik, pošto poto želi da živi sa svojim narodom: bilo da je Stojadinivićev pomoćnik ministra inostranih dela ili Brozov narodni poslanik.
    Drama jednog života.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *