Odličan srpski univerzitet mora da bude mali, zato što Srbija nema višak odličnih profesora niti odličnih mladih ljudi.

Prošli put sam završio tekst svojim uverenjem da ne može biti uspešne države bez bar jednog odličnog univerziteta. Kako napraviti odličan univerzitet? Odgovor je – ne znam, ali znam ko zna. Prvo treba pitati ljude koji su stvorili i koji razvijaju Matematičku gimnaziju. (Zašto niko od njih nije ministar obrazovanja?) Imamo i brojne pedagoške katedre, eto prilike da učine nešto važno na opštu polzu.

Uveli smo kao i Evropa bolonjski sistem, po ugledu na Ameriku.Ali, njihovo obrazovanje je, da kažem nežno, u krizi. Od 20 vodećih univerziteta na Šangajskoj listi, 17 su američki. Međutim, realnost je drugačija, niz radova o njihovom visokom obrazovanju beleže znakove propadanja. Meni izgleda da je to u bliskoj vezi sa predvečerjem trenutno dominirajuće svetske sile.

Amerika ima oko pet hiljada univerziteta i koledža na kojima je oko 40% mladih između 18 i 26 godina. Ankete pokazuju da student prosečno provodi samo 12 sati nedeljno učeći, za razliku od 25, pre 40 godina.Polovina studenata neće da uzima kurseve tokom kojih mora da napiše više od dvadeset stranica tokom semestra. Sve je manja šansa da će student viđati redovnog profesora čije ga je ime privuklo, osim retko, u velikoj učionici, na velikoj razdaljini (zvuči poznato). Umesto toga, biće prepušten ili bedno plaćenim honorarnim nastavnicima ili doktorantima koji na taj način nadoknađuju svoje troškove studija.Broj zaposlenih u administraciji raste neuporedivo brže od broja onih koji učestvuju u nastavi. Njihov interes za osnovnu misiju je, kao i obično kod administarcije, na odličnom drugom mestu, odmah posle ličnih interesa.Univerzitetske sportske lige su važan izvor prihoda, studenti koji su primljeni na osnovu sportskih rezultata, postaju samo sportisti, a treneri imaju veće plate od najbolje plaćenih nastavnika.

Od 70% srednjoškolaca koji nastave studije, većina ne diplomira, a na poslediplomskim studijama odustane više od polovine. Ponekad to izađe na dobro. Na elitnim privatnim univerzitetima, godišnja školarina je preko 50.000 dolara, a na državnim, za stanovnike lokalne države, oko 25.000. Većina američkih studenata radi dok studira (ovo ne zvuči baš poznato) i za daleko najveći broj njih, trošak se može pokriti samo uzimanjem kredita, tako da, kada dogura do diplome, student  ima veliki dug za koji nema rešenja preko bankrota. Banke obožavaju ove kredite, jer je on garantovan bez ograničenja, teret za ceo život. Oni mogu da se naplate i od inače zaštićene imovine: od plata, uzimanja kuće, čak i od naknade za nezaposlene ili socijalne pomoći.  Suma kojom su studenti trenutno zaduženi je tri hiljade milijardi dolara (3.000.000.000.000 $), skoro dva puta više nego što je uloženo u rešavanje finansijskog sloma 2008 i dva i po puta više nego što Amerika duguje Kini.

I sve to radi diplome koja u današnjoj Americi (bachelor, kako se to užasno danas na latiničnom srpskom zove – videti internet) znači vrlo malo prilikom zaposlenja. Na kraju, jedan od najgorih znakova, inflacija ocena. U sistemu ocenjivanja od A (odličan) do F (nedovoljan), postoji šest stepena koji uz minuse i pluseve koji se primenjuju, čine 15 nijansi. Studenti se smatraju uvređenim ako ne dobiju neku od ocena iznad B. Neki univerziteti, kao Prinston, su probali da to reše uvođenjem  kvota. Nastavnik na ispitu ima na raspolaganju samo 20% od svake ocene, tako da mora da rangira studente. Nakon nekoliko godina, praksa je ukinuta, pre svega zbog egzaktnih nauka koje ne mogu da se uklope. Nove ideje nema, inflacija se nastavlja. Nekada prva po obrazovanju svojih stanovnika, Amerika je sada deseta na svetskoj listi, sa znakovima daljeg pada.

Dakle, broj bodova koje će omogućiti našem studentu besplatno studiranje je detalj. Sve intelektualne snage Srbije moraju dobro da se zamisle i smisle naš novi univerzitet.

Odličan srpski univerzitet mora da bude mali, zato što Srbija nema višak odličnih profesora niti odličnih mladih ljudi.  Računam da bi se moglo naći oko 2000 odličnih profesora i desetak hiljada studenata koji hoće i mogu da budu odlični, kojima se onda mogu pokloniti odlični uslovi. Za Srbiju to bi značilo bar 2000 odličnih stručnjaka godišnje. Njima treba ponuditi važne poslove  i to će biti sasvim dovoljno da se u nekoliko godina obnovi krvotok države. To bi za sve bilo odlično.

Sve ostalo prepustiti „megatrejdovima.“ I privatni univerziteti će napredovati, kada shvate da je investicija u kvalitet jedina koja se isplaćuje.

Mnogo je brojki u mom tekstu. One su rezultat provera na svim nivoima studiranja i nastave u Americi. Kod nas takvih provera nema. Univerziteti su autonomni, sami upravljaju i sebi sude. Međutim, ko brani državi da proverava njihove rezultate? Tako bi se mogle stvoriti rang liste i saznati mnogo o budućnosti koja nam preti. Čak i bugarsko Ministarstvo obrazovanja ima takve provere i rangiranje na osnovu 50 indikatora, od nastave, do vrednovanja pojedinih diploma prilikom zaposlenja.

Možda možemo bez Evropske unije, ali bez odličnog univerziteta, sigurno ne.

Aleksandar Mandić, televizijski i filmski reditelj

Politikin kulturni dodatak, Mera za meru, subota 26. novembar 2011.

Visits: 746

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *