Dok se i kod nas obavlja masovno medijsko prolivanje ledenom vodom, malo ljudi je čulo koji je povod za ovo prolivanje, a još mnogo manji broj zna ime najboljeg intelektualca koji je bio žrtva ALS-a, ime Tonija Džata.

Kada je dobio dijagnozu ove proždrljive  bolesti koja polako oduzima sve osim uma, počeo je da diktira i objavljuje svoje uspomene u New York Revue of Books. Očarala su me njegova sećanja na zalasku života, a posle smrti ti tekstovi su sakupljeni u knjigu i bio sam jedan od prvih kupaca. Počeo sam okolo da širim svoje oduševljenje za ovu knjigu i otkrio da gotovo niko nije čuo za to ime. Nudio sam knjigu velikim izdavačima. Nisam uspeo („Ko vam je taj Džat?”), ali ni odustao. Hteo sam da sa svojim prijateljima podelim radost čitanja „Kolibe” . Tako sam postao izdavač i ta knjiga, u vrsnom prevodu Slobodanke Glišić i Slavice Miletić, svetli među ostalim knjigama na mojoj polici.

Ubrzo su počeli da stižu odjeci – oduševljeni čitaoci i kritičari. To me je obradovalo, čini mi se više nego da sam ja autor. U Vremenu Pančić piše: “…ova knjiga je literarno briljantna i očaravajuća…već sada je nemoguće zaobilaziti je, a ne biti varvarin i ignorant.”  Miljenko Jergović: ”Ta je proza tako sadržajna i elegantna kao da se najednom svo pisčevo golemo znanje i obrazovanje preobrazilo u čisti literarni dar…Kada pročita njezinih dvestotinak stranica čitatelju ostaje unutrašnji dojam da je pročitao knjigu od barem tisuću stranica.”  Stroga Mira Miočinović (Kiš) mi je napisala poruku: “…sve me je očaralo: i sećanja i način na koji piše, neverovatna slikovitost dostojna najbolje proze…rekla sam sebi, od kako nema Danila ovo je čovek sa kojim bih se u svemu mogla složiti…”

Džat je rođen 1948. u Engleskoj u sekularnoj jevrejskoj porodici. Od detinjstva zainteresovan za istoriju, zavšio je Kings College (Kembridž) i École normale supérieure (Pariz), bio profesor na Oksfordu, Berkliju, a na Njujorškom univerzitetu je osnovao Remarkov istitut za istoriju na kome je ostao do smrti kao direktor. Bio je verovatno najkrupnije ime za evropsku modernu istoriju o kojoj je napisao ključnu knjigu „Posle rata.”  Poglavlje o Jugoslaviji nije nešto sa čime bi se mi Srbi složili, ali je to obavezni udžbenik za one koji na Zapadu studiraju društvene nauke. Pisao je za najvažnije časopise koji kreiraju svetski kulturni ambijent, a Gardijan pre njegove smrti piše da ga mnogi smatraju intelektualnim gigantom i da je najživlji um Njujorka.  Pri kraju Džat uz pomoć aparata za disanje drži poslednja predavanja prema kojima diktira knjigu „Zlo putuje zemljom”, sumornu dijagnozu današnjeg sveta. I moju čarobnu „Kolibu sećanja”. Umire u avgustu 2010.

Mladi Džat, zaneseni komunista i cionista odlazi da živi u kibucu, gde propoveda svoju veru i naciju.  Primaju ga na Kembridž, ali umesto na studije, odlazi kao dobrovoljac da služi Izraelu, jer izbija Šestodnevni rat sa Arapima. Na tek osvojenoj Golanskoj visoravni, poražen odnosom svojih sunarodnika prema Palestincima, zauvek ostavlja i svoju veru i Izrael, koji od tada jasno vidi kao malignu okupacionu silu, a naum da ta država bude samo jevrejska, opisuje kao anahronizam.  

Objavljuje 2003. tekst u kome osuđuje Izrael i predlaže da to postane sekularna, ujedinjena teritorija na kojoj ce Arapi i Jevreji imati ista prava. Bila je to prvorazredna senzacija, on kao uvodničar nestaje iz Nw York Times-a, a New Republic ga briše sa liste urednika. Američki rabini organizuju proteste i sprečavaju njegove javne nastupe, priređuju demonstracije bivših logoraša u uniformama iz Aušvica. To ga bolno pogađa jer je proveo detinjstvo slušajući o pobijenim clanovima svoje porodice. Ipak ostaje pri svome: „To nije ućutkivanje Džata, to je gašenje jevrejske misli u Americi.”

Njegovo interesovanje za Evropu počinje u Francuskoj. O francuskim intelektualcima i posebno Sartru piše nemilosrdno, optužuje ih za nečistu savest, za podršku totalitarizmima, za kukavičluk, ali izdvaja neideološke liberale poput Arona i naročito Kamija, koga smatra za najkrupniju figuru. Za današnje javne intelektualce uglavnom nema lepe reči. O Žižeku kaže: „…smešni Slavoj Žižek, ‘globalni’ javni intelektualac koji nema poseban interes za bilo koju temu ili sredinu. Ako je on budućnost javnog intelektualca, onda oni budućnosti nemaju.” Pre pada zida, uči češki i bavi se životima ljudi iza žice, prezire zapadnu površnost i ignoranciju prema toj Evropi.

Na Univerzitetu je takođe „nesnosan”. Ne podnosi studije kultura, politike identiteta i političku korektnost. „Uvek sam mrzeo to smeće. Napustio sam Berkli i Oksford u osamdesetim godinama delimično zbog toga, a stvari su se sledeće decenije pogoršale… Međutim, na Njujorškom univerzitetu (NYU) sam bio nezavisan i uprkos zagađenju koje je oko nas raslo, uspeo da usmeravam novac prema nekonvencionalnim studijama… mogao sam da angažujem koga ja hoću da govori šta on hoće… i uspeo sam da stvorim najbolji odsek za filozofiju u Americi, kontra-kulturna aktivnost na koju sam ponosan… Danas me izvan  smatraju za ćaknutog, komunistu, Jevrejina koji mrzi svoj rod, a unutar Univerziteta me vide kao tipičnog starinskog muškog belca, liberalnog elitistu. Sviđa mi se to, ja sam na ivicama oba opisa, tu se osećam udobno.”

O podobnom jeziku kaže: „U Americi je zloupotreba jezika pre kulturna nego politička… ideja je da je elitizam nedemokratski i neegalitaran. Zbog toga se uvek izražavate tako da su ljudi u nečemu bitnom – jednaki. Ako su teško onesposobljeni (badly disabled) kao ja, kaže se da su „drugačije sposobni” (differently abled). To me zabavlja; nije to drugačija sposobnost, to je nikakva sposobnost. Ali, pošto je politički nezgodno razlikovati ljude koji nešto mogu od onih koji ne mogu, ovi drugi su opisani kao isti, ali posebni… Sa takvim jezikom lažne jednakosti, duboke nejednakosti se događaju mnogo lakše.”

O političarima svoje generacije: „Političarima uvek nedostaje hrabrost. To nije korisna osobina. Biti moralno hrabar znači reći nešto različito, što onda smanjuje šanse da vas izaberu na izborima. Hrabrost je, na jedan zabavan način, češće prisutna u starinskim prosvećenim diktaturama nego u demokratiji. Ali, ima još jedna okolnost. Moja generacija je odvratna. Rođen sam 1948, manje više kao Buš, Bil i Hilari Klinton, Šreder, Bler i Braun – ako razmislite, stvarno grozna generacija, a i mnoga druga imena se mogu dodati. To je generacija rasla šezdesetih godina  u Zapadnoj Evropi i Americi, u svetu bez teških odluka, bilo ekonomskih bilo političkih. Nije bilo ratova u koje su morali da idu, nisu morali da se bore u Vijetnamu. Odrasli su verujući da bilo kakav kakav izbor da naprave, neće biti katastrofalnih posledica. Rezultat je da, bez obzira na razlike u izgledu, stilu i ličnosti, to su ljudi kojima je veoma teško da donesu nepopularne odluke.

…Evropa već  preko 60 godina nije imala ratove koji bi zahtevali mobilizaciju. Poslednji period  tako dugog mira u istoriji bio je možda rani Srednji vek. Tradicionalno, vođe su dolazile na vlast ratovima i osvajanjem. Mi smo imali šest-sedam generacija vođa koji su dolazili na vlast isključivo političkim manevrisanjem, što je istorijski veoma neobično. To je kao parenje unutar porodice, nema spoljnog upliva, samo politička klasa koja se rađa iz sebe. Ovo nije argument za rat već istorijska činjenica.”

O njegovoj dragoj istoriji: „Jedna od malog broja stvari u koje čvrsto verujem jeste da moramo da naučimo kako da stvorimo bolji svet koristeći prošlost, umesto da sanjamo o beskonačnoj budućnosti. Verovanje da jedini način da se  unapredi budućnost leži u nadi da će ta budućnost biti bolja,  jeste tipična misao iz kasne Renesanse. Mudriji ljudi od mene su verovali sasvim drugačije i mislim da je vreme da ih ponovo čujemo.”  

Na kraju Toni piše o malom selu Miren u Švajcarskoj, oazi mira u kojoj se nikada ništa ne dešava. Džat završava knjigu i život, zapetom: „…najveća zabava su besprekorno tačni dolasci i polasci malog voza sa jednim vagonom koji grabi oko planine do vrha žičare. Električni huk pri polasku sa male stanice i smirujući mukli zvuk šina najveće su zvučno zagađenje u selu. Kad poslednja lokomotiva ode u depo, na visoravni zavlada tišina….Ništa se ne događa: to je najsrećnije mesto na svetu. Ne možemo da izaberemo gde ćemo započeti život, ali ga možemo završiti gde hoćemo. Znam gde ću ja biti: putovaću, nikud posebno, tim malim vozom, zauvek.“

Televizijski i filmski reditelj, Aleksandar Mandić

Mera za meru – Politikin kulturni dodatak

Subota 27. septembar 2014.

Visits: 898

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *