Nedavno je objavljena užasna vest: 83% studenata Elektrotehničkog fakulteta, jednog od najboljih fakulteta u Srbiji, smatra da ne treba da potpišu obavezu kojom bi se obavezali da neće varati tokom studija. Samo jedna stvar je od toga strašnija – na to niko nije reagovao.

Najbolja deca Srbije, studenti, od kojih se nadamo da će popraviti ovu nesrećnu zemlju, ne žele da se opterećuju čašću i poštenjem. Oni znaju da će varati, da se mora varati, toliko su već naučili o životu ovde.

Na mnogim univerzitetima ovakav običaj postoji još od 1779. godine. Radi se o kodeksu časti (Code of Honor), nizu pravila kojih se drži neka sredina, koja čine časno ponašanje unutar te grupe. Oni koji ih ne poštuju, mogu da budu kažnjeni i isključeni iz grupe. To je obično izjava, jedna rečenica koja kaže: “Obavezujem se da tokom studija neću lagati, varati, krasti niti tolerisati druge koji to čine.” Takvu izjavu daju na početku studija brucoši a onda se takva potvrda ponavlja na svim radovima tokom studija.

Ono što je u Srbiji nepojmljivo jeste da inicijativu za donošenje takvog običaja po pravilu pokreću studenti i da je odbor koji odlučuje o prekršajima sastavljen isključivo od studenata. Svako može da prijavi prekršaj, ali samo oni odlučuju, jer je to u njihovom interesu. Mladi ljudi hoće da im se veruje, traže da se profesori (i ne samo oni) prema njima ponašaju kao prema časnim osobama i profesori su obavezni da ih tako vide. Studenti se obavezuju na kodeks jer hoće da budu poštovani.

Uvek sam se  u svom profesorskom veku gadio kada moram na pismeni ispit. Kada sam primoran da ih raspoređujem tako da ne mogu da prepisuju, kada moram i sebe i njih da ponižavam kontrolišući ih dok rade i nikada se nije desilo da ispit prođe bez bar nekoliko opomena. Virenje u tuđi rad, šaptanje, puškice… Ja pandur, a oni potencijalne varalice. Dno!

Jednog lepog dana pošao sam u Prinston da se vidim sa mojim sinom.  Zatekao sam ga kako sedi na travi i nešto piše. “Šta radiš?” “Polažem ispit”. Na svakom radu prinstonski student napiše izjavu:  “Garantujem svojom čašću da tokom ovog ispita nisam prekršio kodeks časti”

Na tom univerzitetu studenti su uspostavili  pravilo poštenja 1893. i oni dan-danas održavaju taj običaj. Administracija i profesori nemaju sa tim ništa, odbor koji rešava prekršaje poštenja čine studenti, koji  posle razmatranja preporučuju Fakultetu kako da se postupi. Od 5,000 studenata prosle godine imali su 12 prekršilaca.

Od škole do škole  pravila se neznatno razlikuju. U suštini, student se uvek obavezuje da tokom studija neće da laže, vara i krade, ponegde i izvan zidova univerziteta. Kada su u pitanju ispiti to znači da neće prepisivati, koristiti pomoć sa strane niti tolerisati one koje to rade. Lep primer je poruka studentima nekadašnjeg rektora Univerziteta Vanderbilt, bronzana ploča na studentskom centru: “Danas polažete dva ispita, iz trigonometrije i iz poštenja. Nadam se da ćete oba položiti, ali ako morate da padnete iz jednog, neka to bude trigonometrija zato što ima mnogo dobrih ljudi na svetu koji ne mogu da polože trigonometriju, ali nema  nijednog dobrog čoveka koji ne bi položio ispit iz poštenja” .

Na Getisburk koledžu kažu: “ Potvrđujem da ću se držati najviših principa časti i integriteta u svom radu i doprinositi atmosferi  uzajamnog poštovanja unutar i izvan učionice”. Od mnogih kodeksa koje možete naći na netu, biram Harvardski: “Na svim mojim radovima, ime potvrđuje moju čast”

Predavao sam i u Americi, nemam iluzija o njima, pogotovu o sadašnjim procesima na univerzitetima, ali sam svaki put za vreme pismenih ispita mogao da pijem kafu i čitam novine. Veoma retko nailazio sam na nešto što je moglo da liči na prepisivanje. A što je najvažnije, kada nešto ne znaju, bio sam odgovoran ja, zato što ih nisam naučio.

Nedostatak samopoštovanja, ponižavanja kroz koja naša zemlja prolazi, bez primera je u modernoj Evropi. To što su naše vlasti tokom decenija dopustile, donelo nam je i lično samopreziranje, u kome je onda moguće činiti bilo šta nečasno. To ne samo da neće biti neobično, već niko neće biti ni optužen. Naprotiv, biće to kao neka vrsta pozitivne snalažljivosti – “Bravo majstore!” Zašto biti pošten, kada me i onako svi doživljavaju kao ništariju?

Naša nesrećna zemlja ne zna šta joj je najpreče. Za tu odluku je potreban hrabar državnik na čelu države. Ako se pojavi, neka u opštoj kakofoniji ne zaboravi Mandićev aksiom: ne može se stvoriti napredna i uspešna zemlja bez bar jednog odličnog univerziteta.

Takva ne postoji.

Aleksandar Mandić, televizijski i filmski reditelj

Politikin kulturni dodatak, Mera za meru, subota 29. oktobar 2011.

Visits: 621

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *