Nedavno, slavio se celu nedelju dana pedeseti rođendan Bitlsa. Održane su tribine, koncerti, izložbe, projekcije filmova i sve je prošlo unisono, kao slavlje bez disonanci, osim ove:

Počeću sećanjem na mog prijatelja, izvanrednog  Dragutina Gostuškog. Autor neverovatne, a zaboravljene knjige “Vreme umetnosti” imao je jedno retko obrazovanje koje mu je kao pravom enciklopedisti, poput Krleže, davalo moć da se po civilizaciji kreće  u svim pravcima; po paralelama, vertikalama i lucidnim sintezama. Bio je jedini čovek od autoriteta u svom vremenu koji se nije libio da kaže ozbiljnu i pozitivnu reč o narodnjacima, rokerima i ostalim pop marginalcima. U jednoj prilici me je  zamislio ovakvom rečenicom: “Gitara uvek postaje popularna u vremenima kulturne dekadencije”.

Dekada šezdesetih je period u kome se zapadna društva suštinski menjaju. Pojavljuje se pre svega antibejbi pilula. To omogućava hedonistički „sex“, pojavljuju se Bitlsi koji stvaraju „rock’n’roll“ i masovno se pojavljuje „drug“,  koji sve to vodi u dekadenciju. Sex drugs and rock’n’roll ruše autoritete i radikalno menjaju društvo i muziku. To ponekad zovu „Revolucija šezdesetih“.

Promene su bile ireverzibilne. Postoji generacijski rez između moje i generacije pre naše. Njihovih Sinatre, big bendovi, rumbe i Doris Dej zvuče već tada kao neki srednji vek, period pre renesanse. Novi električni trubaduri sa gitarama prašte i objavljuju novu eru. Manja je civilizacijska, kulturna razlika između mene i današnjih 50 godina mlađih  studenata nego između moje i generacije svega nekoliko godina starije. I taj odlučujući rokerski rez na kraju je srušio i gvozdenu zavesu. Ruski autor Art Troicki kaže: „Bitlsi su učinili više za pad komunizma od bilo koje druge zapadne institucije“.

Zaista, Bitlsi u tim promenama imaju ključnu ulogu. Pre njih je samo veoma retkima padalo na pamet da slušaju i sviraju taj mekani, sentimentalni, tihi zvuk akustične gitare. Posle njih, to više nije isti instrument. Gitara postaje oružje, mitraljez kojim se uz agresivne pokrete puca na publiku. Umesto smrada municije, širi se miris seksa. Tri momka, uz pomoć izrazitog nosioca ritma na bubnjevima, ne znaju note, ali prangijaju i tresu svet, a pri tome se i sami čude efektu koji proizvode. Engleska kraljica se rukuje sa četiri, što bi se u Sarajevu reklo, papka.

Studiji u kojima se snimala muzika do tada funkcionišu kao industrija u kojoj izvođači imaju određene tročasovne termine i nemaju šansu da se mešaju u zvuk ili ono što se danas zove produkcija. To nisu mesta u kojima se nešto stvara već prostori kroz koje izvođači ulaze i izlaze, gde se radi po satu a ne prema talentu. Kompanije koje izdaju ploče diktiraju šta će da se svira. U prizvodnoj liniji stoje kompozitor, aranžer, muzičari koji su tu zaposleni, dirigent i snimatelji koji rade po smenama, pa kako vam zapadne. Tadašnji korporacijski šefovi kompanije DEKA odlučuju da odbiju Bitlse uz obrazloženje da „Bitlsi nemaju budućnost u šou biznisu“. To je ista vrsta mudrosti koja je vodila 2008. „Lehman brothers“ pravo u finansijski slom skoro celog sveta.

Do šezdesetih godina i Holivud funkcioniše na principu proizvodne trake. U velikim studijima svi primaju mesečnu platu; scenaristi, reditelji, glumci, montažeri i oni rade na istom principu kao da proizvode automobile, proizvod ide iz ruke u ruku. Ono što se tih godina zauvek menja je koncept individualne, autorske vizije u proizvodnji filmova. Iz Evrope dopire Novi talas koji inspiriše Novi američki film. Ikone muškosti Džon Vejn i Gari Kuper postaju prošlost, a Kopola, Skorseze, Lukas, Spilberg stvaraju nove životne heroje, nezavisnu scenu, i slamaju stari studio sistem.

Famozni Elvis je snimao svoje numere kao delove celovečernjih filmova. Ali Bitlsi 1966. prvi prave ono što se danas zove spot, za numere Paperback writer i Rain. Iz sasvim praktičnih razloga, da zadovolje publiku po svetu koju ne stižu da posete. Njihova pojava u Ed Saliven šou, označava početak drugačijeg zračenja slike po američkim dnevnim sobama. Sledeće godine počinje satelitska video komunikacija i BBC organizuje prvi živi svetski koncert „Our world“. Lenon specijalno za tu priliku piše „All you need is love“ koja se izvodi uživo i zaključuje taj program koji gleda 400 miliona ljudi.

Tako Bitlsi postaju prva globalna pojava. Ali, talentovani, veseli i neposredni mladići nose u sebi i klicu pomračenja. U početku se druže sa amfetaminom i alkoholom i muzika im ima izrazito naglašen ritam, note koje diktira veseli bog Eros. Onda dolazi marihuana, zvuk postaje nežniji i razuđeniji da bi se sa LSD-om zvuk razlio u metafizičke i  eksperimentalne sfere.

Umesto energije i prangijanja gitare čuje se sitar i razne zvučne, po mom mišljenju, besmislice. Astrolozi se ravnaju prema zvezdama, a ove četiri velike zvezde su se prepustile astrolozima. Umesto vrištanja i padanja u nesvest devojaka, stiže Joko Ono.  I tu je kraj.

Da li je moj drug Gostuški bio u pravu oko dekadencije? Ako pitate mene, dairaša iz Elipsi, koji je najviše voleo „Twist and shout“ – očigledno jeste.  Istorija Bitlsa je „shout and twist“.

Televizijski i filmski reditelj, Aleksandar Mandić

Mera za meru – Politikin kulturni dodatak

Subota 30. mart.2013.

Visits: 707

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *