Ovih dana sam bio u dva vodeća muzeja moderne umetnosti. Nije mi to trebalo, da dižem sebi pritisak slušajući tumače kako glupostima pripisuju status umetnosti. Prvo sam hteo da ih propustim kroz laptop, ali sam rešio da umesto toga održim javni čas. Zamolio sam mog velikog imenjaka Solženjicina da to uradi, i on se 1983 godine odazvao. Ustupiću mu prostor u dva nastavka, jer je to što govori i izvanredno i važno:

Ratnici pseudoavangarde

Aleksandar Solženjicin

„Dugo prihvatana istina o umetnosti kaže „stil je čovek“ (le style est l’homme), što znači da je svaki rad umešnog muzičara umetnika ili pisca oblikovan prema jedinstvenoj kombinaciji ličnih izazova, kreativnih sposobnosti, individualnog kao i nacionalnog iskustva. Pošto ovakva kombinacija nikad ne može da se ponovi, umetnost (ja ću ovde govoriti o literaturi) poseduje beskrajno bogatstvo kroz vekove i medju različitim narodima. Božanska zamisao je takva da nema granica u pojavljivanju stalno novih i uzbudljivih kreativnih talenata, od kojih, medjutim, niko ne poriče na bilo koji način radove izvanrednih prethodnika, čak i ako su oni 500 ili dve hiljade godina udaljeni. Večita traganja prema novom i svežem nisu mi nikada bila bliska, ali to ne umanjuje zahvalno sećanje o tome šta je bilo ranije.

Nijedno novo umetničko delo ne radja se, bilo svesno ili nesvesno, bez organske veze sa onim što je stvoreno ranije… U isto vreme umetnik ne sme da zaboravi da stvaralačka sloboda može biti opasna; ako postavi manje umetničkih ograničenja u svom radu, manje su šanse da će uspeti. Nedostatak odgovornog organizovanja slabi ili čak narušava strukturu, značenja i u krajnjoj liniji vrednost umetničkog dela.

…U dvadesetom veku ravnoteža izmedju tradicije i potrebe za novim je bila više puta poremećena zbog loše shvaćenog „avangardizma“ – promukli, nestrpljivi avangardizam, po svaku cenu. Još pre Prvog svetskog rata ovaj pokret je počeo da razara uobičajeno prihvaćenu umetnost – njenu formu, jezik, izgled i svojstva, u želji da izgradi neku vrstu „superumetnosti“ koja bi zatim trebalo da stvori i sam Novi život. Stalno se sugerira da literatura treba da počne ispočetka „na čistom listu papira“ (i zaista, mnogi nikad i ne prodju ovu fazu). Destrukcija je tako postala apoteoza ovog ratničkog avangardizma. Ona se ustremila da unisti vekovnu kulturnu tradiciju, da prekine i razori prirodni tok umetničkog razvoja iznenadnim skokom unapred. Ovaj cilj trebalo je da bude postignut kroz prazno traganje za novom formom koja bi bila cilj za sebe, snižavajući pritom standarde stvaranja do tromosti i umetničke grubosti, kombinovane sa značenjima toliko opskurnim  da se to graniči sa pomanjkanjem uma.

Ovaj agresivni poriv mogao bi da se tumači kao proizvod lične ambicije da nije bilo činjenice da u Rusiji (ja se izvinjavam zbog toga što govorim uglavnom o Rusiji, ali je u ovom času nemoguće da se premosti užasno i ogromno iskustvo u mojoj zemlji) taj impuls i njegove manifestacije nisu prethodile i predodredile destruktivnu fizičku revoluciju u dvadesetom veku. Pre nego što je eksplodirala na ulicama Petrograda ova kataklizmična revolucija se desila na stranicama umetničkih i literarnih žurnala u boemskim krugovima glavnog grada. Tamo smo prvi put čuli proklinjanje čitavog ruskog i evropskog načina života, poziv da se zbrišu sva religiozna i moralna pravila, da se pocepaju zbace i unište sve postojeće tradicionalne kulture uz samoveličanje dešperantnih inovatora koji nikad nisu uspeli da proizvedu ništa vredno. Neki od ovih poziva doslovno su tražili da se unište Rasin, Muriljo i Rafaelo „tako da kuršumi probiju muzejske zidove“. Klasici ruske literature su trebali da budu „izbačeni sa broda modernosti“. Kulturna istorija trebalo je da počne ispočetka. Krik je glasio „Napred, napred“, autori su već počeli sebe da zovu „futuristi“, kao da su sami zakoračili izvan sadašnjosti u budućnost, usmereni prema svemu što je za njih nesumljivo prava Umetnost Budućnosti.

Ali čim je revolucija eksplodirala na ulici, ti „futuristi“ koji su neposredno pre toga, u svom manifestu, koji su naslovili „Šamar u lice javnom ukusu“, veličali jednu „bezmernu mržnju prema postojećem jeziku“ – isti ti futuristi promenili su ime i postali „Levi front“. Sada su se direktno pridružili revoluciji u najlevljem krilu. Tako je postalo jasno da raniji proboji „avangardizma“ nisu više samo literarna snaga već imaju vrlo realan odraz u životu. Iza njihove namere da zbace čitavu kulturu želeli su da se sami ukorene. I kada su komunisti osvojili neograničenu vlast (njihovi ratni pokliči pozivali su na rušenje postojećeg sveta „do samog osnova“ kao i zidanje novog podjednako beskrajnom brutalnošću) oni ne samo da su širom otvorili kapije popularnosti ovoj hordi takozvanih „avangardista“, nego su čak nekima od njih, kao svojim  vernim saveznicima, dali ovlašćenje da vladaju kulturom.

Iako priznata, niti je bes ove pseudo “avangarde“ niti je njihova moć nad kulturom trajala dugo. Sledila je generalna koma čitave kulture…Osipanjem totalitarnog sovjetskog režima, njegova naduvena pseudo kultura propadala je i okoštavala se u odvratnim ceremonijalnim formama takozvanog „socijalističkog realizma“. Neki su bili spremni da posvete brojne kritičke analize suštini i značaju ovog fenomena. Ja nisam napisao ni red o tome zbog toga što je to izvan okvira umetnosti uopšte: predmet studije, stil „socijalističkog realizma“ nikada nije postojao. Ne treba biti ekspert da bi se videlo da se on sastoji samo od obične servilnosti.“

Govor prilikom dodele medalje časti Nacionalnog umetničkog kluba u Njujorku, 1993, preveo sa engleskog A.Mandić.

Aleksandar Mandić, televizijski i filmski reditelj

Politikin kulturni dodatak, Mera za meru, subota 31. mart 2012.

Visits: 696

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *