Prošli put sam nagrdio teoretičare zavere, a sada ću da ih utešim poznatom frazom: To što sam ja paranoik ne znači da mi ne rade o glavi.
Na pragu smo stogodišnjice Velikog rata. Stižu glasovi o tome kako će Evropa to obeležiti završnim radovima na prekrajanju istorije, da će Srbija biti zakucana kao krivac i za taj rat. Kažu da bi bez nas i naših sumanutih planova Evropa mirno pijuckala kapućino uz turski duvan u Beču i da ne bi izginulo 15 miliona ljudi. Mi treba da budemo krivi što je umesto idiličnog sklada austrogarske mešavine naroda, Rusija ušla u rat i zato se posle pojavio komunizam. Najavljuju se dokazi Nove istorije da smo mi odgovorni za sve nevolje, uključujući i pojavu nacizma, jer se on svakako ne bi pojavio da nije bilo tog njihovog nesrećnog poraza u Velikom ratu – koji je izazvala Srbija – pa je Hitler bio samo prirodna reakcija jedne ponosne nacije na tako veliku frustraciju.
O Prvom svetskom ratu do sad je objavljeno preko 25.000 knjiga, ali će one sve da idu u stari papir jer se pojavljuju nove, za koje se kaže da pružaju sasvim „novu perspektivu.“ Upravo je izašla jedna, pod naslovom „Mesečari“ i podnaslovom „Kako je došlo do rata u Evropi.“ Nema značajnijeg lista na Zapadu koji ne učestvuje u trci delenja komplimenata ovom radu. Remek delo, najbolja knjiga o temi dosad napisana, monumentalni rad, revolucionarno, briljantno, superiorno…“Istorija više nikada neće biti ista“ kaže jedan naslov.
„Podnaslov možda zvuči dosadno, ali potpuno je obrnuto“ kaže Njujork Tajms, pa nastavlja: „Kao da je upaljeno svetlo na polumračnu scenu na kojoj se siluete likova psuju bez razloga.“ Autor knjige koji će suncem nove istine da obasja glavne aktere, mesečare koji bauljaju po istorijskoj sceni, je Kristofer Klark, profesor savremene evropske istorije na Kembridžu, iz naše savezničke zemlje u tom ratu, a i kasnije.
Knjiga ne počinje atentatom na Ferdinanda već 11 godina ranije. Pod naslovom „Srpske aveti“ (može i „duhovi“ ili „sablasti“) opisuje se ubistvo kralja Aleksandra i kraljice Drage koji su „izdati i nemoćni oboreni mecima…Leševi su probodeni mačevima, iskomadani bajonetima, utrobe su razvaljene sekirom, unakaženi su do neprepoznatljivosti… kraljičino skoro nago telo je bačeno kroz prozor, isto je učinjeno sa kraljem, ali mu se ruka zakačila za rešetku pa mu je jedan zaverenik sabljom isekao dlan i kralj je pao poškropljen sa nekoliko svojih prstiju. Zaverenici su sišli do vrta da zapale po cigaru i provere svoje radove.“ Nabrajaju se i ostala krvava zbivanja te noći sa jednim pravim litereranim nadahnućem, sa tipičnim postmodernim uživanjem u inventarisanju artefakata zločina.
Tako nas autor uvodi u prilike u Srbiji, tek da se zna o kakvim spodobama će biti reči. Pod Apisovom krvavom rukom, oni sanjaju o Velikoj Srbiji i eto korena svih nedaća u Evropi. Asocijacije na današnji terorizam su neizbežne, jer se Principov gest predstavlja kao terorizam pod okriljem Srbije.
Ovo je velika (736 strana), visprena i dobro napisana knjiga. Tim gore po nas.
Klark detaljno objašnjava kako su posle Sarajevskog atentata ruski carski ministri stvorili priču da bi opravdali rusko učešće u borbi za „malu srpsku braću“ i premestili moralnu odgovornost sa zločinca na žrtvu. Suprotno dosadašnjem verovanju autor kaže da su Rusi prvi objavili mobilizaciju kako bi ohrabrili Srbe da se suprotstave Austrougarskoj. Time je potpaljena austrijska ratna mašina pa je po Klarku očigledno da su Rusi odgovorni što su jedan lokalni sukob pretvorili u Veliki rat. Ništa čudno za profesora čija se prethodna knjiga zove „Rusko poreklo Prvog svetskog rata.“ Pisac otkriva francusko-rusku zaveru u kojoj su falsifikovani dokumenti o datumima ruske mobilizacije i pripremama Nemačke. Nisam istoričar, ne mogu da sudim o tim argumentima, imamo istoričare, katedre, Akademiju, eto im domaćeg zadatka.
A šta po ovom autoru radi Beč? Šalje izaslanika u Berlin da kod Vilhelma zatraži odmerenost, ali tamo besni Kajzer traži da se Srbi počiste. Tek tada, takoreći nevoljno, 37 dana posle atentata, Austrija kreće u rat. Takođe, u knjizi se opovrgava dosadašnje istorijsko uverenje da je ultimatum Srbiji bio previše oštar; profesor kaže da je taj dokument bio daleko blaži od onog koji je Srbiji predočen u Rambujeu. Srpski odgovor, u kome se prihvata sve osim jedne tačke ultimatuma, do sada je smatran vrhuncem diplomatske veštine i uravnoteženosti. Neće više biti tako. Klark pažljivim čitanjem otkriva da je u skoro svim tačkama taj odgovor samo providno namirisano odbijanje koje Austrougarskoj ne nudi skoro ništa. I šta će jadna Austrija-morala je da pokrene trupe, na Srbe koji su prosto tražili rat.
Profesor sa Kembridža ima i jedno zaista originalno, novo zapažanje koje nikome do sada nije palo u oči: svi glavni akteri su muškarci! Ovi mužjaci su okovani u svoju muškost, nadmeću se shvatanja i poruke ispisane testosteronom. Autor se poziva na proučavaoce polova i zapaža da su svi dokumenti prožeti muškim, krutim i samo-ќastrirajućim(sic) stavovima. Trijumf umovanja u ključu moderne političke korektnosti.
Jedino smo mi Srbi tu nešto vrdali i parfemisali – ne kaže to Klark, već ja.
Šalim se, a nije mi do smeha. Kako sada vidimo aktuelni nemački zahtev o promeni svesti? Šta mi uopšte radimo uoči ove stogodišnjice? Uoči obeležavanja godine u kojoj smo dosegli svoju najveću slavu, platili užasnu cenu i izašli na evropsku scenu.
Slušamo Aidu u Viminacijumu.
Televizijski i filmski reditelj, Aleksandar Mandić
Mera za meru – Politikin kulturni dodatak
Subota 25. maj 2013.
Hits: 1246
U nekim istinama iz prošlosti, koja utiče na sadašnjost, Srbija je daleko od Evrope… Čujem već poodavno od nekih svojih evropskih sagovornika i poznanika da je Gavrilo Princip terorista, Srbi primitivni, nasilni i bandoglavi, a da je Austrougarska izgradila Balkan i vodila računa o – svim svojim narodima, u političkom, ekonomskom, kulturnom smislu. Prosto ih je milovala… Čudi me da mnenje Evrope, oličeno u likovima mojih školovanih poznanika, preko noći promišlja saobrazno Klarkovoj knjizi. Ma koliko ta knjiga bila markantna i epohalna…